Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Utočište za supove u problemima

Pukli smo financijski, propali smo potpuno. Nemamo podršku ni od kuda. Nemamo više donatora, nema sponzora, u dahu govori dugogodišnji predsjednik Centra Goran Sušić. Članovi i nekadašnji zaposlenici upravo njega optužuju za nepoštivanje statuta, rastrošnost i samovolju.

Ovo što mi se dešava, i meni i Eko-centru Caput Insulae Beli, puknut će i na međunarodnoj sceni. Mene već i Reuters oko toga zove! Moji su živci na rubu da puknem! Kad puknem, ispričat ću sve što sam ovdje doživio u zadnjih 20 godina. K vragu i supovi i sve! Trebali smo se već preseliti odavde, ali ne možemo jer nemamo kuda. Nitko nas ne zarezuje, nitko nas neće, nikoga nije briga za nas. Očito je svima svejedno što će biti s bjeloglavim supovima. Proslavili smo Beli, a iz Beloga nas tjeraju. Bejani su peticijom za nas, ali druga grupa Bejana, puno manja i bučnija, i to s nekim gostioničarom na čelu, radi protiv nas. Nažalost, dok ne nađemo drugu lokaciju, moramo ostati ovdje, kaže Goran Sušić, predsjednik Eko-centra Caput Insulae Beli (ECCIB), nevladine i neprofitne udruga s ciljem zaštite prirodne baštine i očuvanja kulturno-povijesnog nasljeđa Tramuntane, ali i cijelog otoka Cresa.
Zbog njenih plemenitih ciljeva PGŽ je u Belom Udruzi ustupio na korištenje zgradu škole oko koje su prateći objekti, spavaonice za volontere, kao i volijera, golemi kavez u kojem se oporavljaju bjeloglavi supovi, ključni razlog svjetske prepoznatljivosti ECCIB-a. Nesumnjivo, Eko centar je postao brend Cresa, otoka koji je iznimno profitirao od njegovih aktivnosti. Godišnje je čak i do desetak tisuća osoba dolazilo na Cres, u Beli, vidjeti bjeloglave supove, atrakciju oko koje se 20 godina prilično uspješno vrtila priča Gorana Sušića, zaposlenika HAZU-u u Ornitološkoj postaji Cres.
Nekad idilična atmosfera oko Eko-centra izmaknula je kontroli. Najprije je Sušić zakotrljao priču najavama o napuštanju Cresa i Belog. Onda su se javili njegovi kritičari koji mu osporavaju zakonitost rada. Osporavaju mu, među ostalim, način održavanja Skupština i promjena Statuta. Tvrde da je iz Udruge, zbog autoritarnog stila vladanja, izbacio brojne članove, sve one koji su mu mogli postavljati neugodna pitanja, poput onih o luksuznim džipovima s registracijama na Eko-centar. Sušić pilu okreće naopako. Ne priznaje odgovornost za propast Eko-centra koji se odsad, bez ijednog zaposlenog već samo s desetak volontera, misli baviti isključivo zaštitom bjeloglavih supova, dok sve ostale djelatnosti prepušta društvu Tramontana. Prilično kontradiktoran u svojim izjavama u ničemu ne vidi svoju odgovornost, a zbog propasti ECCIB-a, priznaje, zaratio je sa svima koje smatra odgovornim: Autotransom, susjedima, vlasnicima pansiona Tramuntana, inspektoratom, bivšim zaposlenicima i članovima Udruge, Gradom Cresom...
Prije 15 dana, u trenucima odlučivanja oko toga hoće li Eko-centar Caput Insulae Beli ostati u Belom ili se seliti, Goran Sušić poslao je Turističkoj zajednici Grada Cresa ponudu da za 200 tisuća kuna otkupe prava na korištenje, među ostalim, poučne staze na području Tramontane na kojoj je akademski kipar Ljubo de Karina postavio 20 umjetničkih skulptura od bijelog istarskog mramora na kojima su slova glagoljice i stihovi Andra Mihičića Vida.

- Kipar je nama prodao svoje skulpture i one su naše. Prodali bi dvije skulpture od njih 20 i pokrili bi dugove. Svaka vrijedi minimalno 50 tisuća kuna, kaže Sušić.
Akademski kipar Ljubo de Karina kaže da bi prodavanje skulptura, za koje je on samo naplatio materijal, a ne i svoj rad te je pritom on riješio njihov kompliciran i skup transport do Belog, bilo ispod svake razine.

- Moj rad je bio poklon i smatram neprimjerenim da se to i pokuša prodati. Doista ne bi bilo korektno to napraviti, kaže de Karina.
- One su naše. Selimo li se mi u Washington, i one s nama idu u Washingtion. Iskopat ćemo ih i uzeti sa sobom. Mi to, s druge strane, ipak želimo ostaviti Cresu, ali nam to onda moraju platiti, kaže Sušić.
- Pukli smo financijski, propali smo potpuno. Nemamo podršku ni od kuda. Nemamo više donatora, nema sponzora. Istodobno za svoj rad imamo priznanja od Grada Cresa. Uz to, prošle godine dobili smo jedno prestižno priznanje za najbolji ovakav projekt na svijetu. Imamo i niz drugih međunarodnih priznanja, kao i fenomenalnu podršku ministarstva koje nas je proglasilo najboljim oporavilištem u Hrvatskoj. Od Javne ustanove Priroda imamo također značajnu podršku. Ma imamo kompletnu podršku međunarodne javnosti i nadležnih insitucija da bi se sad javilo nekoliko ljudi koji sve to dovode u pitanje. Sada nas neki žele tjerati iz Belog.
Kako pitate? Tako što nam divlje svinje hodaju po dvorištu, a pansion Tramuntana koji se nalazi neposredno iznad nas pušta glasnu muziku do tri ujutro. Sve to smeta supovima koji se oporavljaju. Pitate kako nas još uništavaju? Poslali su nam inspekciju koja nam je zatvorila suvenirnicu! To je bio početak našeg uništavanja. A nastavilo se s plažom ispod gnijezda bjeloglavih supova na koju je koncesiju dobio vlasnik pansiona Tramuntana.
On stoji iza toga i bacio je oko na zgradu škole koju smo mi godinama koristili. Grad Cres je za to najveći krivac jer je procijenio da je privatni interes tog gostioničara iznad javnog interesa koji predstavlja naš Eko-centar. Za ovu situaciju kriv nam je i Autotrans koji bezobrazno skupo želi naplaćivati transfer putnika s glavne ceste do Belog gdje je naš Eko-centar. I zbog toga nam pada broj posjetitelja. Svi su ovdje protiv nas i bjeloglavih supova, kaže Sušić.
Nema nikakve sumnje da je Goran Sušić u gotovo dva desetljeća vođenja Eko-centra napravio veliki posao za creski turizam. Eko-centar je, unatoč tisućama posjetitelja godišnje, a taj je broj sada prepolovljen, u financijskim problemima. Zbog dugova Sušić je počeo rasprodavati imovinu Eko-centra: krenulo je s gliserom, kao osnovnim sredstvom za rad kojim se ozljeđeni supovi spašavaju iz mora, a sada se prodaju i kućice-spavaonice za volontere, i to zbog obveza prema leasingu. Osim što je po svemu sudeći čovjek koji je težak za suradnju, zbog čega je u velikom broju sukoba, Goran Sušić susreo se s još jednim, neugodnijim problemom. Njegov način vođenja Udruge ECCIB odnedavno se počeo dovoditi u pitanje. Konkretno: dio članova, bivših zaposlenika Eko-centra, smatra da su Skupštine Udruge nelegalne i nelegitimne, isto kao i promjene Statuta kojima se ograničava broj članova i onemogućuje njihov utjecaj na donošenje odluka.
Prema mišljenju nekoliko osoba s kojima smo razgovarali, a zbog svog doprinosa razvoju Eko-centra i dalje se smatraju članovima te Udruge, promjene Statuta koje je 2006. godine na Skupštini Goran Sušić izveo spretnim manevrom potpuno su diskriminirajuće.
- Krajnje su sporni legalitet i legitimitet takvih promjena i njihova primjena u praksi. Pa Sušić je s nedozvoljenim odlukama Skupštine sve žive ljude izbacio iz Udruge, kaže Franjo Sablić, zaposlenik Eko-centra od 1998. do 2008. godine.
A što je napravio Goran Sušić? U lipnju 2006. godine promijenjen je Statut Udruge na način da njenim članom može postati samo osoba koja u volonterskom radu provede najmanje 30 dana godišnje te posjeduje stručnost kojim unaprijeđuje rad Udruge. Sušiću se zamjera da je tu odluku izglasao mali broj probranih članova, među kojima nije bio nijedan od brojnih koji se nisu slagali sa Sušićem pa nisu ni pozvani na Skupštinu. Sušić kaže da se 2006. Udruga preimenovala u istraživačko-edukacijski centar za zaštitu prirode, jer je Eko-centrar do te godine, prema nekim optužbama, djelovao kao hipi komuna za besplatno provođenje godišnjeg odmora.
- Dotad nije postojala zakonska briga o članstvu kao što postoji danas pa smo do te Skupštine članovima smatrali sve volontere. Odlučili smo da ćemo ubuduće članove svesti na manji broj stručnih osoba koje će unaprijediti istraživačko-edukacijsko komponentu Eko-centra. Svojedobno smo imali i više stotina volontera godišnje, a podrazumjevalo se da je svaki volonter i član. Nakon Skupštine i promjene Statuta 2006. sveukupno imamo samo oko 20 članova, kaže Sušić. No u njegovim interpretacijama oko članstva i održavanja Skupštine, a kontrolom spiska članova i Skupštine Sušić je kontrolirao i rad Udruge Eko-centar, puno je rupa i nejasnoća.
Pitamo ga, naprimjer, da li su na Skupštinu održanu 2006. godine, kad se mijenjao Statut i restriktivno odlučivalo tko ubuduće može biti član Udruge, pozvani svi koji su u tom trenutku bili članovi. Sušić kaže da tada nije pozvao sve članove nego samo one koji su po njegovoj procjeni bili aktivni, a to je bilo 15 do 20 ljudi. Nije znao objasniti zašto tada nisu pozvani brojni volonteri niti bivši zaposlenici koji su bili članovi Udruge. Uostalom, Statutom je propisano da se na sjednicu Skupštine »obvezno moraju pozvati svi članovi Udruge«, što kod njega nije bila praksa. Iako smo dobili pravna mišljenja po kojima se promjena Statuta 2006. oko kriterija za članstvo mogla odnositi samo na upis za nove članove, koji će to postati ispunjavanjem uvjeta izglasanih na Skupštini, a to je da moraju volontirati minimalno 30 dana godišnje, Sušić se ni s time ne slaže. U zapisniku s jednog sastanka održanog 18. rujna ove godine, na kojem su osim Gorana Sušića i gradonačelnika Cresa Kristijana Jurjaka, bili i predstavnici Turističke zajednice, Mjesnog odbora Beli i još nekoliko osoba, piše kako je Sušić »naglasio da ukoliko mu Turistička zajednica plati za brend, u medijima neće davati negativne izjave«. Od te prilično ucjenjivačke i prijeteće poruke Sušić se ograđuje tvrdeći da zapisnik nikada nije potpisao. No da mu prijetnje možda i nisu tako strane, potvrdio nam je zadnji zaposlenik Eko-centra Brane Beuk, koji kaže da mu je Sušić u lipnju ove godine nakon kratkog sukoba mišljenja zaprijetio »da će ga uništit i zagorčat mu život.

- Razočarao sam se u Sušića. Nisam to od njega očekivao, kaže Beuk.
- Sve smo napravili po Zakonu, kaže Sušić. Međutim, pravnici kojima dali Statute na analizu, kažu da tko je dotad, do Skupštine 2006. bio član Udruge, član je mogao i morao ostati, bez obzira na kriterij volontiranja kao conditio sine qua non za članstvo od trenutka promjene Statuta 2006. U protivnom, bila bi to retroaktivna primjena propisa koja nije dozvoljena.
Franjo Sablić, deset godina suradnik Gorana Sušića, kaže da zna puno članova Udruge kojima Sušić ne šalje pozive za Skupštinu.
- Sušić to radi svjesno, kako bi mogao donositi odluke koje mu odgovaraju. Takve su valjda bile i odluke oko kupnje luksuznih džipova. Nama je govorio da je to njegova imovina, da mi ta vozila ne možemo voziti jer su privatna. I to se poštovalo. Naknadno sam saznao - i zato bih s njime želio popričati otvoreno, ali u četiri oka - da su to bili džipovi registrirani na Udrugu. Nama je uvijek pričao da nema novaca, da moramo biti skromni, a Udruga je imala džipove vrijedne 50, 60 tisuća eura. Ljudi sa strane su mi se smijali. Tvrdili su da sam naivan, da nasjedam na Sušića. I jesam, nažalost, kaže Franjo Sablić.
Prema mišljenju bivše direktorice Udruge Eko-Centar Caput Insulae Beli Tee Perinčić može se vidjeti da posljednjih godina Udruga ne djeluje kao Udruga građana, što ona uistinu jest, i zakonski i suštinski, već Goran Sušić, kao njezin (ne)legitimni predsjednik poistovjećuje sebe s Udrugom.
- Oko njega se stvara kult ličnosti i javnosti se prezentira kao da je on Udruga, što je nedopustivo. Treba naglasiti da su postignuća te Udruge rezultat rada brojnih njezinih članova tokom dužeg niza godina, kao i brojnih volontera koji su s puno entuzijazma i odricanja radili na zaštiti prirodne baštine (poglavito supova) i povijesne i kulturne baštine otoka Cresa, Belog i Tramontane. Već duži niz godina, iako sam član Udruge, ne poziva me se na skupštine gdje bi svi članovi trebali odlučivati što će i kako Udruga raditi, odobravati ili ne odobravati rad predsjednika, odnosno odlučivati gdje će se i kako trošiti novac. Saznala sam i to da i brojni drugi članovi Udruge nisu pozivani na skupštine, pa se postavlja pitanje da li su Skupštine uopće i održavane, kaže Peričić i nastavlja: Ukoliko su održavane, onda to znači da su na Skupštine pozivani samo istomišljenici Gorana Sušića, najvjerojatnije mali broj njih.
- A na tim Skupštinama donesene su navodno važne odluke, mijenjan je u nekoliko navrata i Statut, a mi članovi o tome nemamo nikakvih saznanja, objašnjava Perinčić. Velikim dijelom Udruga se financira novcem koji dobiva iz državnog proračuna, proračuna lokalne samouprave, turističke zajednice pa čak i Fonda za zaštitu okoliša, te novcem kojeg udruga, a ne Goran Sušić, dobiva od drugih donatora. U isto vrijeme vidimo da Goran Sušić vozi skupocjene automobile, naravno koji pripadaju Udruzi, a da ti automobili uopće ne služe djelatnosti Udruge. Zaposlenici udruge, volonteri uopće nemaju pristup tim automobilima za djelatnost, a Gorana Sušića viđamo da te automobile svakodnevno vozika po Rijeci i po mjestima koja nemaju veze s Udrugom. Pazite, donedavno se radilo o skupocjenim automobilima Land Rover Discovery i Jeep Cheeroke Limited čija se cijena mjeri u stotinama tisuća kuna, a udruga u isto vrijeme dobiva javni novac te nema dovoljno sredstava za svoju djelatnost. Tko je odobrio ili naknadno prihvatio ovakvo trošenje novca za privatne svrhe? Mi, članovi udruge ne. Kap koja je naposljetku prelila čašu je nastojanje Gorana Sušića da rasproda imovinu Udruge, dakle imovinu koja nije njegova i koja je stvarana javnim novcem, brojnim strogo namjenskim dotacijama i radom članova udruge i volontera. Došlo je vrijeme da se spriječi bilo kakva prodaja imovine udruge i utvrdi odgovornost Gorana Sušića za ono što radi, a ne da mu se i nadalje plaća proračunski novac, kaže Tea Perinčić.
Prozvani Sušić kaže da netko tko ode u Englesku, poput svojedobno Tee Perinčić, danas zaposlene u Pomorskom muzeju grada Rijeke, i aktivno ne doprinosi radu Udruge svojevoljno više nije njen član.
- I takva osoba mene sada napada. Ona je bila zaposlenik Udruge od prvog dana i radila je na koordinaciji jednog našeg američkog projekta. Prije toga nije volontirala i nije doprinosila kao član Udruge. U najosjetljivijem trenutku nas je ostavila, udala se i preselila u Englesku. Naravno, prestala je biti član Udruge, kaže Sušić. Što se tiče luksuznih terenaca, kaže da je Land Rover Discovery plaćao sam, a u cijenu tog vozila dao je svoje privatno vozilo Wolkswagen Passat. S druge strane, članovi Eko-centra Caput Insulae Beli kažu da je to bilo također vozilo Udruge, a ne njegovo.
- To da me Tea Prinčić i Franjo Sablić napadaju oko vozila jako je bijedna optužba. Oni koji me napadaju imali su velike plaće i novaca nikada nije nedostajalo. Koji je rang tih optužbi? Sramota! Kad više osobno, temeljem svojih projekata i honorara, nisam mogao plaćati rate leasinga za Land Rovera, zamjenio sam ga za jeftinije vozilo, Cherokeeya. Ja sam to plaćao. Svoj novac bi stavio na račun Udruge koja bi onda platila ratu. To je tako besmislena, jadna i tužna optužba ljudi koji su u Eko udruzi imali plaću po čak 5.000 kuna, dok su plaće u Hrvatskoj bile po 2.000 do 3.000 tisuće kuna, kaže Sušić.