Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Toreta u Silbi

Gotovo svako mjesto u svojim legendama ima neku ljubavnu priču koju znaju svi, priču koja svojim sadržajem veliča ljubav na poseban način, a postoji li prigodnije vrijeme za prepričavanje jedne takve od Valentinova?

Ova priča vodi nas na Silbu, i priča je to o tornju ljubavi, koju na tom otoku znaju gotovo svi, ali svatko je priča i doživljava u vlastitoj verziji. Ova romansa započinje početkom 19. stoljeća, kada su na Silbi živjeli dječak Petar i djevojčica Antona. Petar je bio iz siromašne obitelji, za razliku od Antone koja je odrastala u izobilju, ali ih to nije sprećavalo da čitavo djetinjstvo provedu zajedno. Međutim, kad je Petar napunio 20 godina, odlučio je zaprositi svoju prvu ljubav, Antonina obitelj tome se usprotivila radi njegova siromaštva. Petar se odlučuje na odlazak na brod, te obećaje sebi i njoj kako će se vratiti kao bogat čovjek i da će se onda vjenčati. Djevojka mu se zaklinje na vjernost, on odlazi i prolaze duge godine, a od njega više nije bilo ni traga ni glasa. Antona se, nakon dugog, uzaludnog čekanja naposlijetku udala za drugoga.

Ipak, nakon 20 godina provedenih na moru, Petar se vratio na Silbu, kao kapetan i bogataš.

Tek po silasku s broda koji ga je doveo na otok, ugledao je mladu djevojku od koje mu je zastao dah: bila je ona preslika njegove Antone, kao da je za nju vrijeme stalo. Ali, to nije bila njegova draga, već Antonina petnaestogodišnja kći Izidora Domenika.

Petar je ispunio svoje obećanje i vjenčao se, doduše ne s majkom, već s kćerkom, sagradio prekrasnu vilu s parkom, paviljonom i tornjem, pozantim kao "la toretta".Građevina je to visoka 12 metara, koja se sužava prema vrhu, s vanjske strane ima spiralne stepenice koje vode prema vrhu na kojem je mala platforma s koje pogled seže sve do Zadra i Rijeke.
U podnožju torete nalazi se ploča s fotografijama kapetana i njegove mlade supruge, ali i tekst o povijesti u kojem stoji: Petar je zamislio toranj kao poklon Antoni, supruginoj majci, u koju se zaljubio prije nego što je otišao na more, obećao joj da će se vratiti i sagraditi joj kuću s tornjem s kojeg će ona moći vidjeti cijeli otok i njegov brod kad se bude vraćao s putovanja.

Toranj je podignut 1892. kao znak ljubavi i vjernosti, kad je kapetan imao 76 godina. Ljubavi je u ovoj priči sigurno bilo, vjernosti manje, s obzirom da se Antona udala za drugoga.

Petar Marinić povratkom na Silbu promijenio je ime u Pietro Marinich i postao je načelnik otoka. U drugom mandatu nije izabran za načelnika, te je lažirao rezultate izbora i odbio vratiti ključeve vijećnice svom nasljedniku. Nakon tog fijaska, pretpostavlja se da se odselio s obitelji u Pulu, a često ga se moglo susresti i u Zadru. Petar i Domenika imali su jedanaestero djece.

Još je jedna zanimljiva priča iz života kapetana Marinića. Praznovjerna susjeda proklela ga je i prorekla mu kako će umrijeti kad dovrši gradnju svoje vile, zbog čega je on nikad nije dovršio. Prijetila mu je i oskvrnjivanjem groba nakon smrti, pa je on još za života dao uklesati natpis na svojoj grobnici koji glasi: "Proklet bio onaj koji se dirne u kosti".

Kapetan je umro 1897; a supruga Domenika nadživjela ga je 15 godina. U grobnicu su sahranjeni samo njih dvoje, djeca su im bila razasuta diljem svijeta.

Izvor: www.antenazadar.hr

ARHIVA