Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Tko dolazi bušiti Jadran?

Od dva strana konzorcija koje je Vlada odabrala za bušenje Jadrana, jedan predvodi tvrtka koja je našla svoje mjesto među sto najvećih korporativnih zagađivača zraka u SAD-a, a drugi tvrtka čija podružnica u Nigeriji uspijeva nadmašiti Shell po broju izljeva nafte u delti Nigera. To je u debeloj kontradikciji s tvrdnjama nadležnih u Hrvatskoj, kako su se na javno nadmetanje "mogle prijaviti isključivo kompanije koje koriste visoke tehnološke i ekološke standarde te su dokazale da nemaju ekoloških incidenata u prošlosti".

Od deset dozvola za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu koje je Vlada dodijelila prošloga tjedna, njih čak sedam dodijeljeno je konzorciju koji čine američki Marathon Oil i austrijski OMV, dvije INA-i, te jedna konzorciju koji čine ENI i MedOilGas. U pismu Barbare Dorić iz Agencije za ugljikovodike koje danas prenosi Energetika-net.com navodi se kako su se na javno nadmetanje "mogle prijaviti isključivo kompanije koje koriste visoke tehnološke i ekološke standarde te su dokazale da nemaju ekoloških incidenata u prošlosti". Međutim, ono što Vladi Umjesto osiguravanja stvarne zaštite Jadrana, vlast nam nudi tek šuplje fraze koje može razotkriti već i par minuta provedenih na Google-u nije uspjelo, uspjelo je H-Alteru, a to je pronaći ekološke incidente u povijesti rada navedenih kompanija.

Počnimo od Marathon Oila koji će se muvati i oko Kornata, zbog čega je ravnatelj Nacionalnog parka izrazio zabrinutost, a koji je našao svoje mjesto na listi sto najvećih korporativnih zagađivača zraka u SAD-a. Indeks kojeg objavljuje istraživački institut Sveučilišta u Massachusettsu Amherst u 2013. godini ovu je korporaciju svrstao na 67. mjesto, ispred nekih poznatijih imena kao što je Monsanto. Kvart u kojem je smještena Marathonova rafinerija u Detroitu najzagađenije je područje u saveznoj državi Michigan, prema istraživanju Sveučilišta Michigan. U svibnju ove godine, američka Agencija za zaštitu okoliša EPA, umjesto da kazni Marathon Oil, olabavila je ograničenja za razine emisija koje je tražila okolišna dozvola za njihovu rafineriju, a koje Marathon dotad nije ispunio, javlja Radio Michigan. U toj je rafineriji nedavnim rekonstrukcijama omogućena prerada nafte iz zloglasnih kanadskih bitumenskih pijesaka, čija je eksploatacija Kanadu svrstala u vrh najvećih svjetskih zaUnatoč tvrdnjama hrvatskih vlasti o "visokim ekološkim standardima", potraga za naftom nikad nije stoposto sigurnagađivača, a čiji su lobisti u prosincu uspjeli postići da Europski parlament odbaci dodatno oporezivanje ovako proizvedene nafte i izjednači je s konvencionalnim izvorima. Prema podacima EPA-e koje navodi Colin Read u knjizi BP and the Macondo spill, Marathon je od rujna 2003. do siječnja 2010. prijavio 60 incidenata povezanih s curenjem nafte. Godine 2000. iz puknutog je Marathonovog cjevovoda u Winchesteru u saveznoj državi Kentucky iscurilo 1 900 000 litara nafte, a isti cjevovod im je procurio ponovo 2008. Ista tvrtka je u Sjevernoj Dakoti između 2009. i 2011. prijavila incidente u kojima je sveukupno iscurilo više od 22 tisuće galona nafte, pokazalo je istraživanje novinara ProPublice, a sljedeće godine ih je Louisiana tužila za kršenje odredbi o zaštiti zraka. Godine 2006. pak, u nagodbi s ETA-om, platili su 38 tisuća dolara zbog kršenja legislative o kemikalijama na platformi uz obalu Aljaske. U nešto starijoj prošlosti, Marathon je 1991. priznao krivnju i pristao platiti maksimalnu kaznu od 900 tisuća dolara zbog kršenja zakona o zaštiti vode u rafineriji u Indianapolisu. Riječ je o slučaju iz 1989. kada je ispuštanje zagađenih otpadnih voda iz rafinerije u kanalizacijski sustav dovelo do eksplozije u jednoj od kuća koje se nalaze iznad kanalizacije. Tvrtke kćeri austrijskog OMV-a, koji je u konzorciju za Jadran partner Marathonu, bilježe također nekoliko izljeva nafte dovoljno velikih da dospiju u medije. Tako je u 2010. došlo do dva incidenta u moru 80 kilometara od obale Novog Zelanda, a 2012. godine rumunjska tvrtka kći kažnjena je s nešto više od 28 tisuća dolara zbog izljeva nafte iz puknute cijevi u rijeku Cotmeanu.

Predvodnik drugog konzorcija koji je dobio dozvolu za rad na jednom istražnom prostoru je tvrtka ENI čija tvrtka kći je po učestalosti izljeva nafte u Nigeriji uspjela nadmašiti po istome poznati Shell. Prema izvještaju Amnesty Internationala Agip Oil je prijavio 471 izljeva nafte između siječnja i rujna 2013, u usporedbi sa Shellovih 138. ENI-jeva nigerijska podružnica krivi sabotaže za ovu katastrofalnu statistiku, ali Amnesty "nije našao dokaza koji bi potkrijepili njihove tvrdnje". U 2012. godini Agip je prijavio 474 izljeva, dok je Shell imao njih 207, iako Agip pokriva manje područje. Izljevi se događaju u području delte rijeke Nigera, truju podzemne vode i osnovu za život poljoprivrednog stanovništva koje od nafte nema nikakve koristi, ali trpi sve štete. Partner ENI-ju s 40 posto udjela je MedOilGas, tvrtka u vlasništvu britanske Rockhopper Exploration PLC, koja se natječe i za istraživanja u podmorju Crne Gore. MedOilGas-ova platforma Ombrina Mare s talijanske strane Jadrana, u pokrajini Abruzzo, već godinama izaziva negodovanje stanovništva, ribara i aktivista. Tako je u Pescari protiv izgradnje platforme u travnju 2013. prosvjedovalo trideset tisuća ljudi. MedOil se pak žalio na neke zahtjeve talijanskog ministarstva nadležnog za okoliš vezano uz okolišnu dozvolu za projekt, ali im je žalba odbačena. Unatoč tvrdnjama hrvatskih vlasti o "visokim ekološkim standardima", potraga za naftom nikad nije stoposto sigurna te je neozbiljno pokušavati Kvart u kojem je smještena Marathonova rafinerija u Detroitu najzagađenije je područje u saveznoj državi Michigan uvjeriti javnost da je tako. "Rizici eksploatacije su veliki, a apsolutne sigurnosti nema", kako je nedavno napomenuo Božo Mikuš iz Sindikata naftnog gospodarstva. Gotovo svim tvrtkama kojima su dodijeljene koncesije razni ekološki incidenti već su se događali, a teško da bi se uopće našla veća tvrtka koja je duže vremena u naftnom biznisu, a bez bar ponekog ekološkog incidenta. Nitko, pa ni ova vlada, ne može, dakle, tvrditi da je Jadran siguran i da nema razloga za zabrinutost. Jadranu se i bez ovih novih aktera znatno onečišćenje naftom već događa zahvaljujući gustom prometu tankera i ostalih plovila, a hrvatska država koja preživljava od jadranskog turizma nije uložila ni u jedan brod opremljen za skupljanje nafte koja se nađe u moru. Umjesto osiguravanja stvarne zaštite Jadrana, vlast nam nudi tek šuplje fraze koje može razotkriti već i par minuta provedenih na Google-u.

Izvor: www.h-alter.org

ARHIVA