Polače/otok Mljet Škatula povijesti

Nigdje se zeleno i modro ne vežu tako snažno kao na Mljetu, a nigdje u toj dvobojnoj igri ne možete uživati u tolikoj sigurnosti i miru kao što to možete u zaljevu Polače, što se pod prirodnim lukobranom od četiriju otočića otvara duboko na sjeverozapadnoj strani otoka Mljeta. Šest je načina uplovljavanja između otoka u zaljev (Kobrava, Tajnik, Ovrata i Moračnik), a svi su sigurni, osim najzapadnijeg između Moračnika i Mljeta. Koju god rutu odabrali, bit ćete na granici svjetova: s jedne strane bit će Vam kanal, a s druge zeleni otok, s jednog boka prostori vjetra, s druge strane bezvjetrena škatula...
More u Polačama nije ono iz modrih snova o idealnom kupanju. Dno tamo nije osobito duboko, muljevito je i puno morske vegetacije. Zato se obavezno prije ulaska u utihu kod Polače dobro iskupajte u blizini jednog od otočića i već tada pripremite na susret prošlih i današnjih vremena i mentaliteta.
Polače su idealno mjesto za takve misli. I ime seže iz davnina kad su Rimljani u toj bogomdanoj lučici sagradili zdanje koje je danas treći najočuvaniji i najveći rimski spomenik na našoj obali, odmah poslije splitske Dioklecijanove palače i Arene u Puli. Prije Rimljana su tu obitavali Iliri (njihovu naseobinu Melitusu neki povjesničari smještaju u Polaču), a nalazi iz 4. stoljeća pr. n. e. vezuju se i za grčke moreplovce koji su rutom preko Mljetskog kanala plovili prema svojim kolonijama na otocima Korčuli, Visu i Hvaru. Beogradski nautičar i homerolog-amater Zlatko Mandžuka ide i dalje pa tvrdi da je Odisej zalutavši u Jadranu u Kirkinom erotskom sužanjstvu boravio baš na Mljetu, doduše ne u Polačama nego na drugoj strani otoka. Mandžuka Kirkine dvore smješta u Okuklje.
Grčki moreplovci su se, osim zbog zaštite, u Polačama zadržavali i zbog pitke vode koja postoji i danas, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju. Na kopnu nema grčkih ostataka, a ono što danas nazivamo ostacima Rimske palače u Polačama, zapravo je fortifikacijska cjelina, koja se sastojala od antičke palače, termi, dviju ranokršćanskih bazilika, arsenala, skladišta za galije i ostataka gatova (danas se nalaze pod morem). Po cijeloj se luci nalaze ostaci kolona za koje su se vezivale rimske galije. U 5. stoljeću ovaj je rimski posjed davao 500 solida godišnjeg prihoda, a proizvodili su se sol, vino, maslinovo ulje, med, meso, ovčji i kozji sir te suha i usoljena riba. Budući da tragovi naselja nisu nađeni, drži se da su Polače Rimljanima bile velika marina za zimovanje galija.
Prema legendi je palaču, prema uzoru na rimske zaseoke iz doba Carstva, dao izgraditi Agezilaj iz Anazarba u Kilikiji. Agezilaj se na Mljet sklonio zajedno sa sinom, pjesnikom Opijanom, nakon što ga je rimski car Septimije Sever protjerao s dvora. Priča dalje kaže da ih je car Karakala oslobodio od zatočeništva nakon što mu je pjesnik sročio nadahnute stihove o ljepoti mora i ribarenja. Opijan i njegov otac odbili su povratak u Rim, opravdavajući se kako svoje malo carstvo nikad ne bi mijenjali za veliko i pritom su caru poslali granu alepskog bora s ptičjim gnijezdom u kojem je bila školjka. Ni danas se točno ne zna kad je palača izgrađena, ali nema sumnje da je prvi posjed dao izgraditi August, nakon što je zauzeo Mljet. No, zašto sam toliko razvukao o palači u Polači? Valjda zato jer me susret s njom uvijek nanovo vraća na pitanje zašto se nekad gradilo tako da bude ugodno i duši i oku, a sada, čini se, tako da ne znaš je li više nagrđen vizualni ili duhovni aspekt? Pitanje je to koje se, istina, može postaviti svuda na Jadranu, ali nigdje tako snažno kao u Polačama. Neka mi se ne zamjeri na iskrenosti, ali sve, osim rimskih ostataka, je devastacija.
Za vrijeme SFRJ postojala je ideja da se stanovništvo starog dijela Polača iseli u noviji dio te da se kuće sruše kako bi se na temeljima u potpunosti rekonstruirala palača u kojoj bi bio smješten muzej otoka Mljeta. Skupljen je novac za taj projekt, ali je ideja napuštena 1979. godine kada je sav novac za rekonstrukciju palače preusmjeren za obnovu u potresu teško stradalih Dubrovnika i Kotora. Danas je teško spekulirati kako bi taj projekt, da je proveden pod strogom rukom konzervatora, završio, ali da se u Polačama moraju mijenjati urbani i civilizacijski običaji, u to nema sumnje.
Tim više jer u samom parku postoji oaza kojoj je mjeru i red sačuvala, u povijesti nezabilježena, dakako nesvjesna, suradnja benediktinaca i komunista. Riječ je o mljetskim jezerima, koja su od Polače udaljena tek desetak minuta hoda kroz hlad borove šume, a za mnoge glavni razlog sidrenja u Polačama.
Jezera su zapravo zaljev nastao izdizanjem morske razine i potapanjem krških udolina koje se doimaju poput jezera (otud naziv). Uključuju Veliko i Malo jezero koja su međusobno povezana umjetno produbljenim prolazom. Veliko je jezero sa zaljevom Soline također povezano umjetno proširenim prokopom. To su činjenice, a užitak boravka i kupanja u jezerima morate isprobati sami.
Na Velikom su jezeru benediktinci u 12. stoljeću na otočiću Sveta Marija sagradili crkvu i samostan pretvorivši ih u rasadište kulture dubrovačkoga književnog kruga. Samostan je u doba socijalizma postao hotel (zvao se Melita, po starom imenu otoka), a danas je opet vraćen u posjed Crkve. Odakle onda sintagma „benediktinsko-komunistička koalicija"?
Zahvaljujući probirljivom oku druga Tita, potonji su znali prepoznati kulturnu i prirodnu baštinu pa su je 1960. godine proglasili nacionalnim parkom. Bez te naše najstarije parkovne institucije stanje na Mljetu bilo bi, siguran sam, daleko gore. Ali nije li vrijeme da Park i domaći svijet dosadašnji oblik suživota dignu na višu civilizacijsku razinu? Siguran sam da bi najveći broj nautičara koji dolaze u Polače na ovo pitanje odgovorio potvrdno.

O autoru:
Josip Antić rođen je u Šibeniku pa mu je Šibenski zaljev prvo more u kojem je zaplovio. Kao novinar je radio u brojnim hrvatskim dnevnicima, tjednicima i portalima, izvještavao iz rata i mira, parlamenta i s ulica, a dobar dio godina proveo je i kao urednik. Pamti samo one tekstove i reportaže koje je objavio o moru i s mora, družeći se s ribarima, jedriličarima, mornarima, kalafatima i galebovima. Više od 10 godina bio je urednik nautičkog magazina.
Živi i radi u Zagrebu, a kad može plovi Jadranom.

GDJE PRISTATI U POLAČI