Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Svjetionici su me spasili i dali mi novi život

Postoje oni trenuci u životu koji kada se dogodi, mijenjaju sve. Poznatog slovenskog poduzetnika, izdavača, jedriličara i u zadnje vrijeme uspješnog pisca Ljubljančanina Mitju Zupančiča zatekao je on prije 13 godina na Unijama. Došao je naglo, iskristalizirao se kroz požar na njegovu motornom brodu koji mu je zahvatio lice i ruke, a kćerkici Neji, tada osmogodišnjakinji, spržio nogu. Toliko da je morala ići na hitnu transplantaciju i dugotrajnu rehabilitaciju. A kada se opet na njih čvrsto osovila, tati Mitji je nacrtala svjetionik s Unija, i rekla mu da mu on pokaže pravi put u životu.
Mitja je u tom trenu odlučio prekinuti s brzim životnim ritmom, usporiti ambiciju koja prati poslovne ljude, davši sebi zavjet da će kao jedriličar, a postao je to nakon Unija, obići sve svjetionike Slovenije, Italije i Hrvatske sagrađene u 19. stoljeću, u vladavini Austro-Ugarske. Točno 51 štaciju. Zatekli smo ga na putu prema Palagruži, na "Plovputovu" gliseru, kao i mi pridružio se posadi, a cilj mu je bio staviti biljeg na još jedno morsko svjetlo. Nakon ovoga popis će se suziti na samo devet preostalih.
- Pala je i Palagruža. Presretan sam. Ali ovo moram reći, ovo je jedini svjetionik koji sam na svom putu posjetio, a da ga nisam sam odjedrio. Krivo je nevrijeme, nije mi dalo da razvijem jedra i svojim brodom dođem do njega - usprkos svemu nije krio oduševljenje Mitja, promatrajući našeg najjužnijeg gorostasa. Zadovoljstvo je bilo tim veće što je znao da do daleke Palagruže sa sinom Rokom i suprugom Ruškom nije mogao ovo ljeto više stići. No oni su imali razumijevanja za njegovu strast, pustili ga samog k novom izazovu, odlučivši ga čekati na sidru u korčulanskoj ACI marini.
- Italiju sam lako obišao, tamo je samo jedan svjetionik kao i u Sloveniji. Zato mi je Hrvatska bila veliki izazov. Nakon Palagruže čekaju me na putu do kuće četiri svjetionika od Pelješca, preko Hvara i Brača. A onda se opet u rujnu vraćam kod vas kada će pasti i pet njih s području Dubrovnika. Nakon toga mislim još jednom obići Sv.Ivana u Rovinju i Porera na Premanturi. I to je to, znači da sam ispunio svoj zavjet - kaže Mitja koji je među tri top-svjetionika svrstao mističnu Palagružu, onaj na Sušcu, te Tajerske sestrice.
Ali na tome neće stati, Mitja je toliki zaljubljenik u hrvatsku obalu da je odlučio jednom postati njezin stanar. Čeka novu jedrilicu s kojom će, kada jednom odluči otići u mirovinu, polako putovati našim uvalama. Jednom će se tu i skrasiti, i to na Unijama, gdje je doživio, kaže, svoje novo rođenje.

- Nikada neću zaboraviti brodsku nesreću, ali i ogromnu pomoć ljudi na Unijama, u Umagu. Gdje god sam došao svi su se rastrčali kako bi nam olakšali muke. Zaljubljen sam u Hrvatsku, ovo more, obalu, hranu, pismu. A da ‘bacimo' koju? Oćemo klape, njih obožavam - iznenadio nas je još jednom novinom Mitja, i to na korčulanskom vezu kada je iz potpalublja dohvatio dvije harmonike pa sa sinom Rokom bacio na Ribare.

Da, da, Mitja je odličan poznavatelj hrvatske klapske pisme, čak je njih 20 publicirao u svojoj knjizi Morsko prase koje je protekli mjesec u Sloveniji dobilo etiketu čistog hita. U njoj je obradio morske teme, dao je plovidbene savjete, brodsku kužinu s receptima, pjesmaricu među kojima su se našle i Da te mogu pismom zvati, Oči boje lavande, Pasike... Priprema i nove projekte.

- Želja mi je napisati knjige o jedrenju, psihologiji na brodu, mapi svjetionika, održavanju broda i jednu koja će se zvati "Zapjevaj sa mnom". Srce mi odmah zaigra kad čujem Olivera, Dupine, Ribare, klape sv.Juraj, Maslinu. Divota jedna. Ljudi moji iden ja doma, u Ljubljanu, ali se brzo opet vraćam doma, ovdje u Hrvatsku - kaže Mitja.
Usprkos pozivima Mitja nije želio ući u aktivnu politiku, kaže kako je shvatio da je uspješan čovjek onaj koji uspije nakon poslovnih obveza dobiti vrijeme i za svoje ljubavi. Njegova je ljubav more kojem godišnje s obitelji posveti čak 90 dana. Kaže i kako ga užasno ljuti što se ljudi prema nekim hrvatskim svjetionicima ponašaju tako maćehinski. Za primjer uzima Glavat između Lastova i Mljeta koji se našao na udaru vandala, pa Verudicu kraj Pule koja je dobila bijelu i crvenu fasadu, izgubivši onu čistu autentičnost. - A tek zadarski Oštri rat oko kojeg postoji ogromna nakupina smeća, starih automobila, gomila užasa. To ne mogu prihvatiti. Svjetionici su čuvari vremena i života, oni su svjetlo na putu, oni traže ljude, svoju posadu. Ne volim da se netko prema njima tako ponaša - kaže Mitja.