Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Spasio nas je Bog i prohibicija

Spasil nas je Bog, ali i prohibicija va Iranu. Da, da, to vam je istina, sa smijehom objašnjava nekadašnji noštromo makine Samsa. Tamo je zabranjen alkohol pa je sva »pijača« bila pod ključem u »siđilu«. Pitanje je koliko bi nas u to doba bilo »pod gasom« i da li bi se u takvom stanju svi uspjeli izvući.
Datum 23. 04. 1993. i vrijeme 21:45, a oko njih izblijedjelim slovima ispisana imena davedesetak članova posade broda na pojasu za spašavanje Mladena Samsu iz Kostrene do kraja će života podsjećati na, kako kaže - »Tren kad san se ponovo rodil«.
Te se večeri Samsa spasio s tonućeg broda »Baltik« (nekad »Jugolinijinog«, a tada u vlasništvu »Croatia line«) koji je po isplovljavanju iz iranske luke Bandhar Imam Khomeini udario u podrtinu izbjegavajući ribarsku brodicu, nakon čega se nagnuo na lijevi bok, a ubrzo zatim i potonuo. Nevjerojatno, ali unatoč noćnim satima i činjenici da se brod praktički prevrnuo na bok odmah nakon udara te potonuo za nekoliko minuta, svih se dvadeset i pet članova posade i jedna putnica uspjelo spasiti, i to bez težih ozljeda. O tome kojom se brzinom sve odigralo govori i podatak da nisu uspjeli spustiti ni čamce za spašavanje, već samo splav na koju su se svi skupa natiskali.
- Spasil nas je Bog, ali i prohibicija va Iranu, sa smijehom objašnjava Samsa, prava gromada od čovjeka kojeg smo zatekli u dvorištu obiteljske kuće u Urinju u igri s jednom od unuka.
- Da, da, to vam je istina. Da nismo bili u Iranu, gdje je zabranjen alkohol pa je sva »pijača« bila pod ključem u »siđilu« pitanje je koliko bi nas u to doba bilo »pod gasom« i da li bi se u takvom stanju svi uspjeli izvući s broda, kaže Samsa.
Danas ponosni nono troje unučadi prije dvadeset je godina bio noštromo makine na Baltiku, a u trenutku havarije bio je u svojoj kabini, u krevetu.
- Brod se odjednom nagnuo toliko da sam ispao iz kreveta, toliko brzo je to bilo. Štive su nam bile prazne, a samo na palubi smo vozili drvo. Bok broda se rasparao u duljini od preko osamdeset metara, tako da se u sekundi napunio morem. Električar koji je u trenutku udara sjedio na bitvi na krmi kazao mi je poslije da je u jednom trenutku ugledao dva križa od tog potopljenog broda, a već u idućem je i sam letio u more. Spasio se tako što se popeo na hrpu dasaka koje su popadale s palube kad se brod nagnuo. Inače to je sve padalo na sve strane s broda, nisi znao gdje krenuti da te nešto ne pogodi. Uglavnom, izašao sam iz kabine, ali sam se odmah i vratio po ovaj pojas. Brod se nagnuo toliko da se više nije moglo hodati po kaniželi, već sam se nekako po muradama uspio popentrati do izlaza i to jedva, jer taj brod nije imao pašamane po kaniželi, tako da se nisam imao za što držati, kaže Samsa.
Unatoč dramatičnoj situaciji nitko od posade, kaže, nije paničario, svi su prisebno reagirali te su na koncu svi i spašeni.
- Nismo mogli kalat' lajboti, koliko se brzo brod prevrnuo. Ljudi su skakali u more koje je tamo puno morskih pasa. Svi smo se izvukli na splav, samo nismo mogli naći električara i mazača koji su bili skupa na daskama u moru. Gledali smo brod kako tone. Zdahnul' je triput, kao čovjek, i onda nestao. Na kraju su nas spasili ribari. Svaka im čast, svih su nas izvukli, a meni su i nogu koju sam dan ranije opekao u makini namazali nekom mašću koja je smrdila za krepat', ali mi je nakon toga bilo puno bolje, kaže nekadašnji noštromo.
S ribarskog broda preuzela ih je posada jaružala koje je čistilo plovni put, te ih prebacila natrag u luku iz koje su, ništa ne sluteći, te večeri isplovili.
- Ma bilo je lijepo vrijeme, bonaca, toplo. Tko se je mogao nadati tako nečemu. Jedino što smo očekivali bilo je otvaranje »siđila« da možemo koju popit' nakon prisilne apstinencije u Iranu, priča Samsa.
Nakon proživljenog šoka, kada su utvrdili da su svi živi i zdravi, posada se brzo oporavila. Već na putu kući počeli su zbijati šale i smicalice, pa je tako ostala zapamćena i ona na račun Samsine opečene noge.
- Je, agentu smo rekli da me je napao morski pas i ugrizao me za lijevu nogu, ali da sam ga, ovoliki koliki jesam, desnom uspio odgurnuti od sebe. Big fish, am, am, tako smo mu rekli, kroz smijeh objašnjava Mladen.
Povratak kući u Rijeku bio je sam po sebi dodatna avantura, dodaje.
- Samo vožnja autobusom do Teherana trajala je dvadeset sati. Problema smo imali i s odjećom, posebno ja, koji u Bandar Imam Khomeiniju nisam mogao naći ništa svoje veličine. Na kraju sam kupio neke široke ženske hlače, haha. Vožnja do Teherana je bila prava pustolovina. Šoferi su se mijenjali za volanom u vožnji, pa su onda htjeli dati nekom »mulcu« koji nije vidio preko volana da vozi. A nećeš, ne - rekli smo mu - nismo se spasili s broda da sad izginemo u autobusu. U Teheranu smo imali problema zbog - kratkih hlača. Skoro su nas napali jer su neke žene digle halabuku vidjevši neke od nas u kratkim hlačama. Iz Teherana smo letjeli za Rim, gdje smo se smrzli, jer smo svi bili u kratkim rukavima, pa od tamo za Trst i napokon doma u Rijeku, gdje su nas dočekale familije. Sve što sam s broda uspio donijeti je ovaj pojas, jedna fotografija sa aerodroma, matrikula i dnevnik, ali sam matrikulu i dnevnik izgubio, što mi je neizmjerno žao, kaže Samsa. O uzrocima havarije kaže kako se sve odigralo pod čudnim okolnostima.
- Već na polasku iz Rijeke stvari nisu štimale. Nakrcali smo drvo na palubu, a štive prazne. I tako do Irana. A pri tom se govorilo da će brod doć do Imam Khomeinija, a dalje ne. Pilot je sa broda iskrcan u osam sati navečer, dok smo još bili u kanalu, a trebao je biti na brodu do izlaska, odnosno do deset sati, jer tamo je sve bilo krcato podrtina iz iransko-iračkog rata, kaže Samsa.
Potonuće »Baltika« bila je, dodaje, naznaka kraja njegove pomorske karijere. Nakon tog broda plovio je na još dva - »Rijeka express« i »Slovenija«, da bi 1996. zauvijek objesio matrikulu o klin, nakon više od trideset godina plovidbe.
- Tada je već počelo i propadanje Croatia line-a, plaću nismo dobili šest mjeseci pa sam odlučio da je dosta. Zaposlio sam se na kopnu. Još uvijek radim, nisam u penziji. Nažalost, nisam više u kontaktu ni sa kim od kolega s »Baltika«. U kontaktu sam bio jedino s upraviteljem stroja Aleksandrom Žeželićem, s kojim sam plovio na devet različitih brodova, ali on je, nažalost, preminuo, tako da su ostala samo sjećanja. Evo, nisam uopće razmišljao o tome da je već dvadeset godina prošlo od potonuća »Baltika«, ali nešto me je ipak kopkalo jer sam baš prije nekoliko dana suprugu pitao gdje mi je ovaj pojas za spašavanje. Ma od cijele štorije najvažnije je da je sve bilo dobro finilo i da smo svi došli živi doma, zaključuje svoju priču kostrenski morski vuk.

Baretić: Iranske vlasti otežavale istragu
Tadašnji inspektor kompanije Milivoj Baretić danas kaže kako se nema što dodati u vezi havarije onome što je već poznato, a to je, zahvaljujući tadašnjim iranskim vlastima - vrlo malo.
- Baltik je u plitkom moru i uskom plovnom kanalu izbjegavao ribaricu koja mu je dolazila sa desne strane pri čemu se oštetio na nekoj potopljenoj podrtini kojih je bilo u blizini. Spomenuta ribarica nije pronađena. Teško je bilo što detaljnije ustanoviti i zbog odnosa sa vlastima. Nije bilo dozvoljeno fotografiranje, detaljne karte područja također nije bilo moguće dobiti. U prostorijama lučkih vlasti bila je karta na zidu sa detaljno označenim pozicijama podrtina iz koje bi se moglo detaljnije objasniti situaciju, ali nisu udovoljili mojoj molbi za davanje kopije. Tek nekoliko fotografija je krišom uspio snimiti predstavnik našeg P&I Cluba. Nažalost ni njih a niti nekih pisanih tragova o tome, nakon 20 godina, nema, kaže Baretić, dodajući kako je podrtina broda, zbog opasnosti od pomicanja, 1997. godine razrezana na dijelove, te otegljena i potopljena van iranskih teritorijalnih voda.

Drama u makini
Revija Croatia linea donijela je odmah po slijetanju pomoraca s Baltika i njihove prve izjave o havariji. Prenosimo dramatičnu priču mazača Svetka Vulića koji se zadnji izvukao iz polupotopljenog nadgrađa.
- Bio sam u gvardiji u makini. Kad se brod već jako nagnuo, gotovo 40 stupnjeva, treći i ja smo krenuli van. On je krenuo na jednu, a ja na drugu stranu, da ne smetamo jedan drugome. On je uspio izaći prije, jer meni su se cipele napunile uljem, pa sam se sklizao i padao. A uokolo su padali protupožarni aparati, ključevi, kante i štošta drugo, pa sam i to morao izbjegavati. Imao sam sreću da sam ipak prošao bez ozljede. Kad sam otvorio vrata nije bilo nikoga. Povikao sam - ej, dečki, ali nitko me nije čuo, samo je sirena trubila. Tad me pomalo uhvatila panika. Lijeva strana broda bila je pod vodom. Partigeta i nadgrađe salona bili su također potopljeni. Svjetla su još bila upaljena i mogao sam to dobro vidjeti. Pokušao sam izaćui na drugoj strani, međutim u toj kaniželi nema pašamana. Sve sam pokušao, ali samo me bacalo i sklizao sam se. U tom sam se trenutku gotovo oprostio od života. Pomislio sam na djecu. Vidio sam da nema drugog izlaza, otvorio sam vrata od salona i pomislio na izlaz prema krmi, ali taj ga brod nema. Posljednja mogućnost koja mi se ukazala bila je da zaronim između partigete i prve palube koje su bile u moru i tako sam i učinio. Ronio sam koliko su mi pluća dozvoljavala, da se čim više udaljima, jer je svašta padalo iz čamaca. Padale su i košuljice, a to su zaista teški komadi. Prvi koga sam vidio kad sam izronio, bio je električar na daskama na udaljenosti od oko pedesetak metara. Pozvao sam ga po nadimku. Čuo me i krenuo mi upomoć. Veslao je daskom, a ja sam pokušao plivati do njega. Bilo mi je teško jer sam ostao bez daha. Kad sam stigao do njega nisam imao snage uspeti se na daske. Nisam imao pojas za spašavanje i sve je to bilo vrlo naporno. Kad sam ugledao električara, ništa više nisam mogao misliti, ali kad je viknuo - plivaj jer ima morskih pasa, trgnuo sam se i to mi je dalo dodatnu snagu. Kad me je povukao na daske, držao sam sajlu da se daske ne bi rastekle, a električar je veslao. Stvarno sam imao sreće da me struja nije odnijela, jer sam zaista već bio vrlo slab, a bio sam samo u majici i kratkim hlačama. Bilo je hladno. Svjetlo je još uvijek bilo upaljeno ..., kazivao je tada Vulić.

Prva vijest - svi su potonuli
Prve vijesti o potonuću Baltika u Samsinom su susjedstvu odjeknule kao bomba, sjeća se Danilo Prestint iz Sindikata pomoraca Hrvatske i jedan od Samsinih prvih susjeda.
- Znam da sam bio kod kuće kad je dotrčala susjeda - Poštar je rekao da je došao telegram, da piše da svi su potonuli! Odmah sam zvao kadrovika u Croatia line-u koji mi je dao pravu informaciju - da su svi spašeni. Kasnije je poštar donio telegram kojeg je u prvi mah očito krivo pročitao i tako napravio paniku, sjeća se Prestint.

Novi list me avancao u kapa makine
Novi list je prije dvadeset godina opširno izvještavao o potonuću broda, povratku pomoraca kućama, kao i kasnijoj istrazi uzroka havarije.
- Svi smo to čitali kad smo došli doma, a ja sam ostao dužan posebnu zahvalu Novom listu. Zašto? Pa kad već nisam htio ići u školu i sam dogurati do tog zvanja, Novi list me je tada »avancao« u upravitelja stroja, na čemu sam neizmjerno zahvalan. Bar sam jedan dan bio kapo, kad već u onih trideset i nešto godina na brodu nisam uspio do toga doći, smije se Samsa.

Izvor: www.novilist.hr