Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Složna obitelj brodove gradi

Ljudi su im se čudili. Dolazili su, ćirili, komentirali, vrtili glavama, smijali se, ogovarali, neki odobravali. Ali di i neće. Kada je Josip Šerka na goloj ledini u vali Mala Lozna nedaleko od Postira prije deset godina počeo stvarati svoj san snova, nitko nije vjerovao da će se iz hrpe trupaca, iza leđa civilizacije, bez popratnog kontejnera, šupice, dizalice, struje, samo na forcu i snagu muških ruku, roditi brod. I to brod od 31 metra, komad broda, realizirani san snova mudre glave postirske obitelji Šerka. Pa zar je uopće i mogao dobiti drugo ime osim tog simboličnog - "San snova" - koji danas nosi.
Danas obitelj Šerka ima tri broda. Donedavno ih je bilo četiri jer je onaj prvi, Joan mu je ime, 18-metarski brod za jednodnevne izletničke ture, prodan na Hvar. Njega je 65-godišnji Josip, Sumartinjanin podrijetlom i što drugo nego vrsni kalafat, sam samcat prije 21 godinu napravio dolje u portu.
Joan je već pravi ponosni brodski pradida, od novaca koje je donosio s jednodnevnih vijađa obitelj je u postirskoj Maloj Lozni mogla isfinancirati gradnju sina mu, "Sna snova". A na tom se brodu moramo zaustaviti, jer on je zapravo više od gomile savršeno raspoređenih trupaca, jedara, konopa. On je bio prekretnica za ovu vrijednu obitelj, jedinu na Braču, a sto posto i na drugim dalmatinskim otocima, koja se može pohvaliti ovakvom turističkom flotom.
- "Joan" je bia uvertira, dica, moja tri sina Pave, Ante i Josip, su još bili mali kad san se odlučija bacit na turizam. Dalje nisan ti odit jer san tia vidit oće li dica prihvatit taj posal. A kad san vidija da to vole, odlučia san krenit s gradnjom "Sna snova". I tako smo mi digli na toj ledini brod. Jedan se uvik ranije diza, i već u pet u toj pustoj vali palia peć kako bi imali dovoljno dima za savijat madire. Ljudi su se čudili. Nije bilo lako bacat ruke na ovoliki posal. Dizat na snagu ruku pola tone teške trupce. A išli smo na drveni brod, jer za onaj od željeza moraš škveru dat čvrstu lovu, kaparu. Mi nismo imali dovoljno para, pa smo morali sve odradit sami. I zato smo ga gradili pet godin. Kako bi koja kuna stigla s "Joana", tako bi je utukli u "San snova". Onda smo digli i nešto kredita, posudili. Ogroman je to bi posal - kaže Josip dok s njim razgovaramo u zimskom ruhu jednog od brodskih salona u kišnom postirskom portu.
Oko nas, gdje god pogledaš kroz brodska okna, ljeskaju se na valovitom jugu njihove perjanice. Zauzela je flota Šerkinih poprilično mjesta na istoku postirske vale. Prvi je "Joan", do njega je 38,5 metarski jedrenjak "Harmonija", njegovo je rađanje već bilo olakšano jer su mu "Joan" i "San snova" dali dovoljno financijsko zaleđe.
A privezan uz mul, sa svojih 44 metara dužine stoji "Melody". Ima 20 dana da je stigao iz kaštelanskog škvera, bijeli se kao mlada za udaju, a za razliku od prethodna dva velika, nema jedara, pokretat će ga jaki motori.
I kada ga Šerke srede, a na njemu rade punom parom, bit će jedini brod na našoj obali za turističke višednevne ture, koji će u svom sastavu imati sobu za masažu i profesionalnu maserku, saunu, yacuzzi, teretanu.
Gosti, prvi stižu 10. svibnja sljedeće godine, na njemu će uživati kao bubrezi u loju. A kada zaplovi, i glava obitelji će isprobati sve čari profesionalne masaže. I to prvi put u životu.
- A eto moga bi. Nisan prova prije. Nisan se ni na "Harmoniju" još vozija. Ali zato jesu moji sinovi, oni su za sezone kapetani na tim brodovima. Bili su i konobari, a i kalafati su, Katice za sve, a kad su položili ispite počeli su i vozit. To su čuda od dice. Neman van šta reć. To je voja. Ali mi puno razgovaramo. Sidnemo i gledamo šta smo napravili, šta nas čeka. Ja već deset godin liti ne radin, prepustia san posal njima, tad se bavin svojim maslinama. Ali nekako san još uvik glava kuće, tu san za savjete, najveće odluke, na meni su i krediti. Veliki je trud iza nas, ali da nismo išli korak po korak, kako bi ovako nešto cijenili. Samo kad se dobro oznojiš, onda možeš takvu stvar poštovat, čuvat je i ić dalje. A dalje? E ima i dalje, kako ne. Svaki sin je dobi svoj brod, a stigla je i unučad. Triba i njih zbrinit - smije se Josip.
I onda nam je ispričao priču o sebi, o 15-godišnjem sumartinskom kalafatskom šegrtu i siromašnom djetinjstvu u kojem nije bilo ni bogatih roditelja, ni rodbine što bi mu ostavila nešto imanja. Odlučio je tada kako će nešto postići u životu, a motiv je imao u Kriljanima koji su na remont u sumartinski škver dovodili svoje bogate flote salbunjera. Kad je naučio posao bez prebijene kinte otišao je u Kanadu, i u tih devet godina shvatio kako se uz volju za rad niti kredita ne trebaš bojati.
A on je volje imao, iza njega su u Kanadi ostale kuće koje je kupovao, renovirao, pa prodavao, nešto i zaradio. A onda sa suprugom i troje sinova obećanu kanadsku zemlju, odlučio zamijeniti hrvatskom. I nije pogriješio, kaže.
- Sad svi pričaju o nekoj krizi. Nema krize, to ne postoji. To pričaju samo oni koji ne vole radit. Ma jeli to strašno i sramotno, evo ja ću na ovim brodovima zaposlit svakog Postiranina koji nije drogeraš, alkoholičar, koji je dobar i vridan čovik i želi radit. Svakog. Nek ka takav dođe i pita, i ako je pravi momak dobit će posal. Zaposli san uvr glave samo četiri Postiranina, rade i liti i zimi, lipo zarade. I to je to. Ostali se ne javljaju, ne žele radit. Lakše in je sidit u kafićima - kaže Josip.
Zato na brodu posluju ljudi željni posla iz drugih krajeva. Evo sada na opremanju "Melodyja" rade maranguni iz Selaca, Splićanin, Kriljanin, Stobrečanin.
- Na ovon najnovijem "Melodyju" je momentalno puno posla, u utrobi mu je ko u mravinjaku. Došla je taman iz kaštelanskog škvera željezna konstrukcija, sad ćemo je mi sami sredit iznutra. I ko mi radi na brodu? Tri sina, i ovi vridni ljudi od okolo. Iman u Postirima prijatelja, ali ima i neprijatelja, a niti su oni meni, niti ja njima zla učinili. Ali nekima smeta šta mi idemo naprid. Ne vide oni koliko smo mi truda tu uložili, koliko puno rada - kaže Josip.
Izgradit ću još barem dva broda, za unuke

Brodovlasnička obitelj Šerka ima flotu od tri turistička broda
Zato su tu oni koji žele zaradit, i sinovi što se posla ne boje. Startaju s ocem već u sedam ujutro, pa s polusatnom pauzom za ručak za podne, opet kreću u porto i tako do večeri.
Mala skupina ljudi punom parom "Melody" priprema za goste, uvodi se struja, stavljaju cijevi, planira prostor, rade se sobe, bit će vrlo luksuzne, na nekim mjestima već se postavlja i laminat. Šerke imaju tri ogromna broda, vlasnici su flote vrijedne nekih pet milijuna eura, no bez obzira na to u brodskom drobu rade u kombinezonima, ruku umrljanih bojama, posutih piljevinom.
Tako žive, i ako jedan dan ne rade, evo recimo subotom, već u nedjelju sva tri složna brata, a razlike su najviše do tri godine, trče put luke.
- Nakon "Sna snova" bilo je lakše, banke su nas prepoznale, posal je krenija, počeli smo dobivat i kredite. Imamo veliko poštovanje banke koja nas prati, jer sve vraćamo na vrime. A i moramo, jer nam planovi donose i nove brodove. Evo ovako, "Harmoniju" smo napravili u Vranjicu, kostur joj je od željeza, već smo imali više novca pa smo mogli tako počet gradit. Naravno drvenarija i sve unutra je naše. "Melody" je isto željezne građe, a iznutra će opet bit naše djelo.
Je, imamo dvi kuće na hipoteci, i kredite, ali radimo, i ne plašimo se ničega. Nema straha kad vidim ovu moju dicu. Ima i planova, sljedeći bi brod moga doć za dvi godine, taj bi moga imat jedno 50-ak metara. Ja san bi siromašan ka mlad, ali s ovin rukama, i onima moje vridne dice, pobrinut ćemo se za unuke. Još makar dva broda ću napravit - kaže najstariji Šerka, koji bi, šalimo se, ako nastavi ovakvim tempom u kojem je svaki brod duži od prethodnog, mogao nadmašiti i flotu ruskih tajkuna.
Josip nam kaže i kako je sretan čovjek jer zna da mu djeca, 34-godišnji Pave, 32-godišnji Ante koji je u trenutku našeg dolaska taman pazario brodsku kužinu u Splitu, i najmlađi, 31-godišnji Josip, brode u pravom smjeru. U sezoni koja starta već od početka travnja, oni zasjedaju za kormila, a sami su se bratski dogovorili i koji za kojim, pa putima Jadrana kreću na vijađe. Okretni su, spremni, govore nekoliko jezika, Pave čak pet, lako na brodu uskaču u sve uloge.
A kako i ne bi kada ih znaju do u detalj, oni su ih s ocem i stvarali. Josip nam priča kako se u njihovoj obitelji od rada ne bježi. Sam je u prošloj sezoni punih sedam mjeseci turiste vodio na ture. Sedam mjeseci ga u Postirama nije bilo.
- Tako se mora. Tako smo tili, tako smo odgojeni, i s ocen i materom se naučili. Nađe se vrimena i za kavu, i za prijatelje, ali zna se šta je prvo. Braća i ja smo složni u tome, mi smo obitelj i to će nas uvik držat skupa. I zato nema problema kad si sedan miseci na brodu. Žena i sin su mi dolazili svakih nekoliko tjedana u Dubrovnik di nam je bila početna štacija. Tako smo se viđali. Triba radit, posla ima za onog koji poslovat oće. A to šta neće, a čujte, svako svoj izbor ima. Moja braća, ja i roditelji znamo šta je naš posal - kaže Josip.

Od matere i oca naučili smo bit složni
A klima na to potvrdno i Pave, on je najstariji od sinova, u dogovoru s ostalima u svibnju preuzima kormilo "Melodyja", i mislite da se toga boji. Moš mislit. Inače je po struci kalafat, a braća mu klesari. A usput su i momci za sve.
- Prvo i najvažnije je to šta smo od matere i oca naučili bit složni, i to je ono šta nas drži, i uvik će nas držat ka obitelj. Svako od nas ima već i svoju obitelj i dicu, ali sve su to opet naša dica, i mi smo svi tu da se o njima brinemo. To je dužnost i ljubav nas tri brata, i tako smo od naših i naučili. Takvi smo i u poslu, evo ti nedilje, a mi se već zaželimo rada. Ma reću van iskreno, veći nam je gušt odradit uru vrimena na brodu, nego u kafiću sidit i pit. Čeka nas još puno posla, unučad stižu, ima i ženskica, sve to brodima triba zbrinit - kaže i Pave.
A mi smo se onako kao i zezali da će flotom nadmašiti ruske tajkune. Ljudi svaka vam čast, ipak ima nade za sve nas.

Izvor: www.slobodnadalmacija.hr

ARHIVA