Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Skrivena luka - Tajni susret sa Svemirom

Ovo je uvala sa dva imena, jer osim imenom Skrivene luke zovu je i Portorus, što će reći crvena zemlja. Zapravo, maleno naselje u dnu uvale zvalo se po crljenici Portorus, a kasnije se taj naziv prenio i na uvalu koju nekad još i prevedu u Crvenu luku.
Meni je, uostalom kao i svakom nautičaru, ipak milije Skrivena luka. Kad uplovljavate u nju uopće je ne vidite i ne slutite u koji veliki zaštićeni prostor ulazite. U vizualnom smislu kad joj prilazite s juga fascinira vas ogromni odrezani klif, strmac na čijem se vrhu nalazi svjetionik Struga. Njega ćete otkrivati kasnije, ali tu pri ulasku u uvalu najjače ćete snagu otočnog bedema: sto metara se izdiže iznad mora i sto metara duboko se strmoglavljuje ispod površine!
To je jedno od mitskih ribolovnih područja u kojem doslovce sve kuha od života. Priča za koju mi ugledni oceanografi nisu vjerovali da je istinita kaže da su baš tu lastovski ribari ulovili najvećeg hlapa na Jadranu. Golemi rak težio je nešto manje od osamnaest kilograma, a ulovljen je mrežom krajem devetnaestog stoljeća. Nema te ribarske priče u kojoj se lovini ne doda koji kilogram i centimetar, kažu meni riboznanci, a ja njima uzvraćam kako ova ima posebnu potvrdu, ni manje ni više nego ćesarsku! Kapitalnu lovinu su ribari otpremili na bečki carski dvor Franji Josipu, a iz njegove reakcije da se utvrditi da je ipak bilo riječi o mega hlapu! Omastivši njime brk car se Lastovcima odužio poslavši im veliki sanduk s „cukrom i kavom". Na istom mjestu 1950. godine koraljari su s posebnim uređajem izvukli koralj težak 45 kilograma i to je najveće koraljno stablo ikad izvučeno iz Jadrana.
Sam Bog će znati što sad pliva ispod moga broda, upitam se zato svaki put kad podno Struge uplovljavam u Skrivenu luku. U neka davna bogobojaznija vremena ljudi od mora na takvim mjestima molitvom ili nekim drugim duhovnim činom susretali su se s takvim čudesnim mjestima, za nas svjetovnjake s ruba 21. stoljeće bit će dovoljno da se na tom mjestu spomenemo koliko smo maleni i da osjetimo strahopoštovanje. Barem tako učinim ja i i vjerujete mi - osjećam se bar mrvicu povezaniji sa svijetom.
Skrivena uvala na samom ulazu iskazuje dva lica: dok na jugu podsjeća na Dveri od mora, na sjevernoj obali je niska, blaga i pitoma, ali još uvijek - skrivena. Tek kad provom, slijedeći konfiguraciju vale, zaokrenete ulijevo pred vama puca takvo ozračje mira da mu nadaleko nema premca. Skrivao sam se u njoj mnoštvo puta i pamtim njene mnoge mnijenje. Spominjem se borove šume koja se spuštala sve do mora, mogu dozvati prizori crne zgareži kad je tu šumu u osamdesetima poharao teški požar, radujem se danas kad je vala nanovo zelena iako mi je žao - ne toliko borova, koji su netragom nestali, koliko toga da se netko pametan nije dosjetio i na njihovom mjestu, na kojem danas raste makija, posadio česminu, masline ili neku drugu korisniju i manje zapaljivu sortu.
Pitome vode koje zateknete kad uplovite u Portoros (ajmo je sad tako nazvati, jer se s broda već može vidjeti zemlja crljenica) po mjeri su najvećih nautičarskih amatera. Mislim pritom na njeno muljevito dno u kojem sidro dobro drži. Dva su puta koja vode iz vale, a oba valja istražiti. Prvi vodi do svjetionika Struge i iako se penje uzbrdo nipošto se ne dajte zaustaviti od možebitnih lijenih članova vaše posade. Uspon do litice (koju ste jučer gledali s druge strane) jednako je impresivan, ali to nije sve - na svjetioniku živi obitelj Jure Kvinte, kojem su i dida i otac bili svjetioničari diljem Jadrana, pa je ćakula s njim, doživljaj koji ja ubrajam u posebnu kulturološku ponudu škoja.
Iako u samoj vali piše da je Struga najstariji svjetionik na Jadranu, to nije točno. Drugi ja po starosti, (prva je Savudrija) a dobro i temeljito (kao i sve ostalo što su radili na Jadranu) učinili su je 1839. godine Austrougari. Do vrha spirale iznad debelih zidova kuća (sada su tu i 4 apartmana za turiste) vode 73 kamene skale i još dvadesetak željeznih, a ono što se pred okom otvori vrijedi svakog truda. Prizor je fascinantan za dana, ali tijekom noći.
Ako je lijepo vrijeme sa Struge se može vidjeti Palagruža udaljena 33 milje, a stari K&K mehanizam (jedino ga sad pokreće elektromotor) baca svjetlo 50 milja! Dok će vas po danu oduševiti pučina, po noći će vas osim kruženja svjetla s lanterne potpuno smantati bezdan s milijardu svjetala što vam se nad glavom otvara u nebeskim visinama. Lastovo je, inače, proglašeno mjestom sa najmanje svjetlosnog zagađenja na Jadranu, što će reći da na njemu imati jedinstvenu priliku da se susretnete sa Svemirom - licem u lice.
Kad se nauživate Struge čeka vas drugi put: Skrivena luka najbliža je luka mjesta Lastovo, udaljenog 5,5 kilometra. Mjesto je smješteno u srcu otoka a građeno je po pravilu po kojem niti jedna građevina nije smjela biti građena tako da bi se mogla vidjeti s mora. To, ali i mnoge druge civilizacijske odredbe upisane su još 1310. godine u Lastovskom statutu pod pokroviteljstvom Dubrovačke republike. Dugo su Lastovci poštivali tu odredbu, između ostalog i zato jer ih je štitila od gusara. Danas kad gusara više nema se na Lastovu kao i svuda na moru gradi bez regula. Nije tu toliko riječ o visini, koliko o opasnom manjku estetskih kriterija. Negdje to možda i ne čudi, jer graditelji nisu imali od koga učiti, ali na Lastovu, mjestu, u kojem su domaći graditelji stvorili jedna od najljepših amfiteatara pučke arhitekture svaka nakaradna kuća triput više boli. Lastovski fumari posebna su priča, jedna od šetnji mjestom može biti tematski posvećena obilasku samo tih dimnjaka koji pričaju o gordosti i identitetu Lastovaca.

Autor teksta: JOSIP ANTIĆ, rođen je u Šibeniku, pa mu šibenski zaljev prvo more u kojem je zaplovio. Kao novinar radio je brojnim hrvatskim dnevnicima, tjednicma i portalima, izvještavao je iz rata i mira, parlamenta i s ulica, a dobar dio godina proveo je i kao urednik. Pamti samo one tekstove i reportaže koje je objavio o moru i sa mora, družeći se sa ribarima, jedriličarima, mornarima, kalafatima i galebovima. Više od 10 godina bio je urednik nautičkog magazina.

Živi i radi u Zagrebu, plovi kad može u Jadranu.

ARHIVA