Sali/Dugi otok Saljske užance nekad

A kako je to bilo!? Onda, te godine 1958. nas nekoliko došlo je na ideju da u kolovozu organiziramo trke tovarov. Znate, nije ka' danas onda bilo, svaka je kuća bila težačka i svaka je imala tovara. Ma, skoro svaka - govori barba Ivo Aunedi, danas umirovljenik, jedan od onih koji su došli na ideju i jedan od onih koji su je oživotvorili i poslije godinama i godinama provodili.
U barba Ivinom nevelikom dvoru, u hladu, na stolu tri - četiri omotnice i u njima svakovrsni papiri.
- Ma, to sam ja onako... tu su neke skice za plakate, skečevi koje smo izvodili, pozdravni govori, pravilnici. Ja sam godinama bio spiker na trkama i sve te papire ostavio sam, nek' se nađe.
Pozivnice, diplome, izresci iz novina.
- Je, je, dolazili su novinari, pisali, slikavali. Njima je to bilo zanimljivo. Saljani su to dobro organizirali.
Dolazi u dvor još jedan Aunedi, šjor Vlade. I on je umirovljenik, a barba Ivin brat.
- On vam je bio doktor!
Kako doktor?
- Ma, ne onaj za ljude, on je bio doktor za tovare.
Smije se Vlade, za njega se isto može reći da je barba.
- Sve smo imali, i stetoskop i liječničku torbu i bijeli mantil i medicinsku sestru. Onda bih ja pregledavao tovare, pa ispisivao nalaze i recepte. Bila je to cijela predstava - sjeća se Vlade.
U cijelom tom šušuru, mediteranski razbarušenom, valjalo je biti i - oprezan.
- E, e, recepte i nalaze htjela je vidjeti milicija. Znate, da ne bi bilo nešto politički...
Taman smo se zaćakulali, kad evo još jednog Aunedija.
- Ja sam Ante, isto umirovljenik, treći brat. Imamo još jednoga, Krešimira, ali sad nije u Salima.
Onda se barba Ivo sjetio da je Ante crtkao plakate, pozivnice.
- Ma, puno je tu ljudi radilo u pripremi. Netko je dao ideju, a svi su se založili da se ideja ostvari. Saljke su, recimo, pravile zastavice, to su ručno piturivalo, Ivo Petricioli je dao ideju za dizajn, za trke radili su Anđelo Raljević Čiko, Ivo Dominis Bruc i Ivo Dominis Maća, Goroslav Oštrić, Bruno Grandov... pitaj Boga tko još sve nije sudjelovao.
Prvi plakat se izgubio, nema ga nitko. Ali, Ante se sjeća da je na njemu pisalo...
- Trke o tovari. Nije to baš po našu, bilo je tu utjecaja sa splitskog područja, a poslije smo odmah to preinačili u Trke tovarov.
Saljske užance je manifestacija koja je došla poslije.
- Bio je cilj pokazati što više saljskih običaja. Bilo je tu svega, žene su plesale kolo na pjesmu Igram kolo, kosa mi se vije, bilo je svakovrsnih natjecanja, itd.
U početku, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, nije bilo ponude ića i pića kao danas.
- Skromno, skromno. Pobjednici su dobivali simbolične nagrade, a malo - pomalo rasla je ponuda i danas je ta manifestacija po tom slična mnogim drugima u Dalmaciji - kaže barba Ivo.
U početku su Trke tovarov pomagali uglavnom Mardešić i PZ Sali, brojni volonteri ugradili su svoj entuzijazam.
- U kolovozu u Salima bude puno Saljana koji su vani. Dođu iz Australije, iz europskih zemalja, iz Zagreba, iz Zadra... Trke tovarov tempirali smo da prethode fešti Velike gospe, baš kad je u Salima najviše svita - reći će Vlade.
Nego, tko je birao tovare i jahače?
- Rekli smo, samo saljski tovari. Recimo, po pravilniku žmanski tovari nisu mogli sudjelovati. To su čudo veliki tovari, oni imaju i mazge, tako da nisu dolazili u obzir. A jahači su bili oni koji bi se prijavili. Jedne godine, ne znam više koje, pravilnik je dopustio da jahači budu i inozemni gosti koji žele pa smo malo u šali trke proglasili međunarodnima - govori barba Ivo.
Davno, davno, organizatori su našli i jednog Talijana koji je dobio ulogu televizijskoga snimatelja.
- On je imao drvenu kameru, sve je radio kao i pravi. Nastojali smo da Trke tovarov stalno budu što duhovitija manifestacija, da bude što više munještina.
U svemu, neizbježan je lik - umpreštalo.
- A, to je onaj koji hoće sve znati, koji se u sve pača, koji se u sve razumije. Ima li u Salima i danas umpreštala? Da ima li ih... - smije se barba Ivo.

Izvor: www.zadarskilist.hr