Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Riječani planiraju prejedriti Atlantik

Proputovao sam dosta u životu, bio u više od 50 država svijeta i uvijek tražio neki izazov. Bio sam u Indiji, na Himalajima skijao i hodao, na regati trimarana u Indoneziji... No, ovo je nešto ipak posebno. Motiv je biti što bolji i stvarno uživati u prelasku Atlantika, kaže Velikić

Avantura, sportski izazov, ispunjenje dječačkog sna... Sve to i još mnogo više miješalo se u osjećajima i željama dvojice riječkih jedriličara kada su odlučili ponoviti ono što je 2007. godine prvi put učinio jedan Hrvat. Šime Stipaničev točno prije deset godina uspio je završiti jednu od najzahtjevnijih i najizazovnijih svjetskih jedriličarskih regata, ekstremnu MiniTransat 2017 regatu u koju se mogu upustiti samo oni najspremniji.
A priliku da sada uspiju ostvariti snove dobila su dvojica Riječana. Točnije, Vedran Kabalin i Slobodan Dado Velikić. Obojica su uložila puno truda, znoja, muke i novca kako bi se našli na startu regate koja se održava svake neparne godine. Ona počinje 1. listopada, a podijeljena je u dvije etape u kojoj je cilj jasan - prejedriti Atlantik! Prva etapa jedri se od francuskog La Rochellea do Las Palmasa na Kanarskim otocima i duga je 1.350 milja, dok druga starta u Kanarima i završava na drugoj strani Atlantika, u Le Marinu, gradu otoka Martiniqueu u Malim Antilima i duga je oko 2.800 milja. I sve to svaki u svojoj jedrilici od samo šest i pol metara!
Za vrijeme regate nećemo imati nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom, osim VHS stanice koja lovi radijus oko 40 kilometara, znači ako uhvatimo neki brod ili jedrilicu na 20-ak milja pa eventualno popričamo. I to je sve. Moja ideja je da kroz sve ovo postignem potpuni mir, da to bude na neki način i godišnji odmor. A sjećam se, kada sam radio navigaciju od Genove do Lošinja trebalo mi je nekih pet, šest dana da se vratim u realan svijet. To je možda naljepši dio cijele te priče - kaže Kabalin.
- Regata je upravo specifična po tome što se jedri solo. Ove godine sudjeluju 84 jedriličara iz 14 država, popunjena je cijela kvota jer je jako puno zainteresiranih, a regata je posebno popularna među francuskim i nizozemskim jedriličarima. Zanimljivo je da jedri i deset žena - ističe Vedran Kabalin, jedan od dvojice riječkih jedriličarskih zanesenjaka koji radi kao direktor marine u Lošinju i nastavlja: - Jedrimo sami, nema nikakve vanjske komunikacije, nemamo nikakve GPS karte, već ih ručno crtamo i bavimo se navigacijom. Znači moramo biti jako vješti navigatori i moramo znati granice uz koje jedrimo. Meni i Dadotu prije svega veliki cilj je završiti regatu, jer brodovi na kojima jedrimo sada su već starije generacije. Novije jedrilice su oko pet posto brže u takvim uvjetima. Šanse za prvih deset mjesta sigurno ne postoje, no sigurno je, borit ćemo se...

Rigorozne kvalifikacije
Prije nego što i stigne na start svaki od sudionika itekako se mora namučiti kako bi zaradio svoju ulaznicu za MiniTransat. Kvalifikacijske regate testovi su vrijednosti, a i svojevrsna garancija da će konkurencija biti velika, zdrava i bez jedriličara koji će stvarati poteškoće cijelom događaju.
- Velikić i ja zajedno smo zakoračili u tu klasu, 2011. zajedno probali jedriti na jednoj regati nakon koje smo bili poprilično deprimirani. Rekli smo sami sebi da to više nikad nećemo napraviti. No, išli smo dalje, 2012. počeo sam tražiti brod koji sam kupio dvije godine kasnije. To nije samo regata, već projekt koji u mojem slučaju traje tri, u Velikićevom dvije godine. Organizatori ne puštaju bilo koga na regatu, svi moraju proći kvalifikacijski ciklus koji se sastoji u tisuću milja samostalnog ili jedrenja u dvoje i tisuću milja samostalnog navigacijskog jedrenja. Sve je poprilično rigorozno, želi se što više smanjiti rizik nesreća na samoj regati. Naš kvalifikacijski ciklus trajao je tri godine kroz regate u Italiji i Francuskoj - dodaje Kabalin.
Kroz cijelo to vrijeme traju i pripreme. Detalja je puno i zahtjevni su, a vremena nikada dovoljno.
- Samo netko tko je bio na Transatu može reći je li spreman ili nije. Osobno dao sam sve od sebe, a s obzirom da sam imao limitirana sredstva, nije to na razini na kojoj bi trebalo biti. Ostaju još dva mjeseca da sve dovedem u što je moguće poželjnije stanje. Potrudit ću se, a da je bilo više financija, moglo je to sve biti bolje, ovako je to išlo nekim »partizanskim« metodama - kaže Slobodan i dodaje: - Moji prvi motivi su putovanje i avantura. Dok sam jedrio uvijek sam se mučio, zvao ljude, uvijek nas je nedostajalo na jedrilici. Onda sam otkrio Minija 6 što je barka napravljena za solo jedrenje i uvidio da ona super spaja avanturu i sportski događaj. S avanturističkog aspekta to mi je bilo jako zanimljivo. Proputovao sam dosta u životu, bio u preko 50 država svijeta i uvijek tražio neki izazov. Bio sam u Indiji, na Himalajima skijao i hodao, na regati trimarana u Indoneziji... No, ovo je nešto ipak posebno. Motiv je biti što bolji i stvarno uživati u prelasku Atlantika - kaže Velikić koji je prije ovog adrenalinskog izazova dao otkaz u tvrtki u Zagrebu i odlučio snove pretvoriti u stvarnost.
Specifičnost regate je i u činjenici da svatko od jedriličara mora sam nabaviti svoju jedrilicu. A to je ono što se kaže »skup sport«, cijeli projekt u tri godine Kabalina je stajao oko 90.000 eura. Pomogao mu je Medico, Velikiću pak HEP.
- Svatko se mora pobrinuti za svoj brod i svoju logistiku. U našem slučaju to znači imati neke sponzore, prijatelje, kontakte, ne znam kako bih to više nazvao... To je u principu možda i najteži dio cijele priče. Ispada da je kandidatima najteži dio doći na sam start. Onda slijedi zapravo uživanje u onome za što smo se spremali. Ova priča zahtijeva puno vremena i puno novaca. To je jedna škakljiva slagalica - smatra Kabalin.

Motivi su uvijek posebna priča. Posebno kod ovakvih ekstremnih sportova. U ovom slučaju rezultat je u »drugom planu«, cilj je samo završiti regatu.
Sama regata datira još od 1977. godine kada se na startu našlo 25 jedriličara, a završilo je njih 20. Jeriličari moraju biti kompletni poznavatelji ovog sporta, meterolozi i navigatori. Na malom prostoru jedrilice moraju se »stiskati« s 200-tinjak kilograma opreme, vode, hrane... Uz to čeka ih vrlo malo sna, u prosjeku pola sata dnevno. Prva etapa traje do deset, druga od 15 do 20 dana.
- Ima jedan čovjek koji je stojeći preveslao Atlatnik, za što su mu trebala 93 dana. To se ne bih usudio, to je ipak preekstremno. A kad su ga pitali kako je to uspio, on je rekao »zaveslaj po zaveslaj«. Izgurao je jedan dan, pa noć, pa tako dan za danom. Isto tako se jedri i ova regata. Svatko ima neki svoj ritam, treba uskladiti taj neki »regatni mode«, ići što sigurnije prema cilju, ali ne i preforsirati. Poput ultramaratonaca, treba naći ritam i onda u njemu što više izdržati. Rezultat je apsolutno u drugom planu. I Vedran i ja imamo brodove starije generacije, njih jedno 25 već ima prednost pred našim jedrilicama jer su brži i konstrukcijski bolje građeni za uvjete koji nas čekaju. Bilo bi ludo reći da idemo po neki poseban rezultat, poglavito jer prvi put sudjelujemo. Prvi cilj je doploviti na cilj bez ikakavih posljedica - tvrdi Velikić.
Iza Kabalina su detaljnije i duže pripreme iza kojih je stajala cijela ekipa stručnjaka.
- Ti uvjeti su nešto što prve godine izleda strašno, druge manje strašno, a sada već normalno. Evo, ove godine jedrio sam od Francuske do Irske i natrag i stekao dojam kao da se nisam niti previše umorio. Prije svega mora biti spreman brod, a to je nešto što odrađuju drugi pod našom kontrolom. Netko radi s plastikom, neko s jedrima, netko s konopima... Drugi dio je priprema skippera, a ja se mogu pohvaliti da je iza mene bio tim ljudi na čelu s dr. Tomislavom Furlanom, kao i poznati jedriličar Darko Hajdinjak - zaključuje Kabalin

Izvor: www.novilist.hr

ARHIVA