Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Priča o Kvarnerplastici

Koliko smo normalni, a koliko ne, što se uporno bavimo malom brodogradnjom, drugo je pitanje. Ali s obzirom da smo tu na našem lijepom plavom moru, da čitav život upijamo ovu divotu od našeg Kvarnera proizvodimo - plovila! Siguran sam da kad bismo živjeli u Slavoniji i kad bih gledao onu njihovu ljepotu od žitnih polja, proizvodili bismo kombajne , kaže najstariji Sušanj
Ma dajte, ča fantaziramo - sve van se u osnovi svodi samo na jedno: delat ili znaš, ili ne znaš. Ovom nas je izjavom prekinuo Emilio Sušanj, iskusni brodograditelj s Kantride u pokušaju da dužim monologom pronađemo opravdanja za gospodarsko stanje u državi, s naglaskom na Rijeku te s posebnim izdvajanjem iz čitave te storije prilika u »maloj brodogradnji«. Djelatnosti kojoj se tako često umiljava s političkih vrhova dovodeći ju u stoljetnu vezu s opstankom Hrvata na ovim prostorima, a koju se u realnosti mrzi kao crnog vraga.
Pretjerujemo? Možda malo, ali kad se zna koji su sve porezni sustavi primjenjivani prema krajnjem produktu male brodogradnje, s koliko ju se strasti, bila ona velika ili mala, sustavno uništava godinama i s koliko se nebrige odnosi prema onima koji tako uporno i ustrajno opstaju u njoj, možda i nismo upotrijebili preteške riječi.

Razgovaramo u skromnim uredskim prostorijama Sušnjeve Kvarnerplastike koje se nalaze u Ulici Milutina Barača, nekad dok je u njoj svakodnevno za život zarađivalo dvadeset i više tisuća ljudi znanoj kao Industrijska. Oko nas skoro pa idilična tišina. Tek zvuk ponekog rijetkog automobila.
- Elektrotehničke sam struke, no čim sam završio školovanje otputio sam se u vode male, privatne brodogradnje. Ako me sjećanje dobro služi, bilo je to 1983. Radilo se i živjelo ovisno o prilikama oko nas, ali da se od svega moglo preživljavati, moglo se. Ja vam nisam baš od onih koji plaču već se maksimalno adaptirana u uvjete koji diktira tržište. Poslovali smo na sličan način sve tamo do 2002. kad sam se odlučio za veliki iskorak - kupio sam nekadašnju uglednu tvrtku iz branše u kojoj i ja poslujem čitav život, kupio sam Kvarnerplastiku. Nisam s time dobio mnogo, ali ipak jesam određeni okvir u kojem bih mogao osmisliti i realizirati razvoj, specifični proizvodni program na tragu nekadašnje Kvarnerplastike, prisjeća se Sušanj.
No, jedno su želje, sasvim drugo realnost tržišta. Pokušaj osmišljavanja vlastite proizvodne linije, ma koliko naizgled tržište za time imalo potrebe, vrlo je riskantan i poprilično skup proces. Treba naime »gađati« određenu tržišnu nišu, realizirati proizvodnju, biti konkurentan s cijenom i - nadati se kako će kupci sve to zajedno prepoznati.
- Sada, koliko smo normalni, a koliko ne, što se uporno bavimo malom brodogradnjom, drugo je pitanje. Ali s obzirom da smo tu na našem lijepom plavom moru, da čitav život upijamo ovu divotu od našeg Kvarnera, što smo drugo i mogli? Siguran sam da kad bismo živjeli u Slavoniji i kad bih gledao onu njihovu ljepotu od žitnih polja, proizvodili bismo kombajne. Ovako proizvodimo - brodove. Zapravo, proizvodimo sve ono što ide po vodi, i ne samo slanoj nego i slatkoj, a za čime naručitelj ima potrebu. Naravno, uz uvjet da smo mi to spremni konstruirati i realizirati, on na kraju platiti, pojašnjava nam najstariji Sušanj.
Kažemo najstariji jer s njim su u poslu i sinovi Mate te Toni, koji nam je odmah napomenuo da istaknemo kako ga svi znaju ne kao Tonija već s imenom Nino. Stariji Mate je nakon gimnazije završio riječki Ekonomski fakultet. U kasnim je dvadesetim godinama, a najvažniji mu je zadatak pronalaženje poslova i čvrsto držanje financijskih uzdi kako se poslovanje ne bi odmetnulo u neželjene vode. Mlađi Nino je također završio gimnaziju, no kasnije se odlučio za studij brodogradnje. Uspješno ga je završio, a iako ima samo 26 godina uspješan je u svom poslu, ravnopravni partner ocu i bratu.
Ono na što smo ponosni - od nedavno smo krenuli s proizvodnjom aluminijskih prozora za brodove. Potreba za njima na tržištu postoji, a proizvodne konkurencije na našim prostorima nema. Mislim da je mnogo ispravnije i po poslovanje sigurnije baviti se takvim proizvodima nego iskušati sreću na tržištu s nekom našom linijom brodica, razmišlja Mate.
- Tjerao me u gimnaziju iako sam ja izrazito tehničke orijentacije. No, otac je želio da brat i ja najprije dobijemo širinu obrazovanja i mogućnost odabira bilo kojeg studija, a ne da nas već nakon osnovne škole zatvori u neke okvire koji se nama kasnije možda i ne bi svidjeli. Da, u roku sam diplomirao brodogradnju, a iako je Rijeka bila, a trebala bi to biti i danas, brodograđevni grad s uglednom visokoškolskom ustanovom, u generaciji nas je diplomiralo samo pet. A tako je već godinama. Nije mi ni čudno jer kad se završi taj nimalo lagani studij, kod nas se za takve stručnjake malo tko zanima, osuđeni su uglavnom na put u inozemstvo, ispričao nam je Nino.
Oni su srećom ostali tu, svoj na svome, zahvaljujući prije svega strasti i upornosti oca koji unatoč svim nedaćama od male brodogradnje ne odustaje. Ne samo da ne posustaje, on stalno želi naprijed. Nakon konsolidacije poslovanja, slijedio je veliki, izazovni iskorak. Kao već iskusni stručnjak za posrnule divove, Emilio se odlučio sklopiti koncesijski ugovor s državom, ugovor za zakup dijela nekad moćnog, uglednog brodogradilišta Kraljevica.
- Nismo pogriješili, iako negodovali na »birokraciju«, moram istaknuti da kraljevička gradska uprava itekako ima sluha za nas, da nam pomaže koliko može. Postali smo dakle jedan od četiri kraljevička koncesionara što nam je otvorilo velike mogućnosti disperzije poslovanja, istaknuo je Emilio.
No silina posla koji je zbog naše blagoglagoljivosti zapeo na nekoliko sati, prekinula je razgovor. Uz dogovor - sutra u deset slijedi nastavak, ali ne u Baračevoj, vidimo se u - Kraljevici.
Kvarnerplastika je naime u rujnu prošle godine potpisala koncesijski ugovor s državom te tako stekla pravo na korištenje pomorskog dobra, značajnih dijelova kraljevičkog brodogradilišta. Došli su tako do prijeko potrebnog zatvorenog prostora koji omogućava neometani rad tijekom čitave godine, no došli su i doslovno - ni do čega.
- Sve je bilo golo tako da smo sami morali krenuti u nemale investicije kako bismo sve zajedno priveli svrsi. Napravili smo navoz, snalazimo se, investiramo koliko možemo. No, to nas i ljuti, jer mi ulažemo u pomorsko dobro, jednog dana kad nam ugovor istekne sve što smo izgradili nećemo odnijeti sa sobom. Država bi to morala prepoznati kao ulaganje i u njezinu korist te nam omogućiti neke benefite. Koje ćemo sasvim sigurno iskoristiti kao nova ulaganja. Jer tako to činimo već godinama - profit se kad ga ima obavezno reinvestira jer se samo tako može naprijed. Uostalom što nam treba - platiti radnike, dobavljače, obaveze i širiti poslovanje, širiti lepezu mogućnosti kako bi se opstalo u ovim ne baš jednostavnim uvjetima poslovanja, dodao je Emilio Sušanj.
Kvarnerplastika zapošljava ukupno 30-ak radnika no zahvaljujući njihovom uspješnom poslovanju, do dijela prihoda dolaze i kooperanti kod kojih radi još 20 radnika. Specijalizirani su za sve - gradnju novih plovila u (stakloplastici, metalu, aluminiju, drvu), za remont, održavanje. Novogradnje u zadnje vrijeme bazirane su im na gospodarska radna plovila.
- Radimo mnogo, vidjeli ste unutra i drvenu koću koju obnavljamo, posla ima, treba samo - raditi, završio je u svom tonu Emilio Sušanj.
Istini za volju, kad se čovjek s njim druži sve i izgleda tako jednostavno. Strastan, zaljubljen u posao koji radi. I to uspješno. Srećom ili nesrećom, Emilio Sušanj i njegovi sinovi političarima i ljudima koji kroje gospodarsku politiku njima - nisu zanimljivi. Iz banalnog razloga - Sušnje ne zanima ništa drugo osim pošteno raditi svoj posao. A to u Hrvatskoj baš i nije na cijeni.

Država? Barem nam ne odmažu
Koliko nam država pomaže? Što vam na to odgovoriti... nama bi za početak bilo drago da nam - ne odmaže. Ilustrirat ću vam to sljedećom situacijom. U srpnju, točnije 25. srpnja smo na natječaju dobili posao za izgradnju plovila na električni pogon koji bi u okviru Nacionalnog parka Krka razvozio turiste. Nakana je bila da se plovilo izgradi do proljeća 2016. godine, točnije da se stavi u pogon početkom turističke sezone koja tradicionalno i kod njih počinje iza Uskrsa. Krki taj brod treba jer žele povećati broj posjetitelja, žele napraviti komercijalni iskorak na tržištu. Mi smo pak u takvim poslovima iskusni, radili smo slično plovilo i za NP Plitvička jezera, rokovi su nam prihvatljivi. Ali kako je NP Krka javna ustanova, za sve je potreban i potpis nadležnih osoba u Vladi. No, znate kako to ide - ljeto, predizborna kampanja, tehnička Vlada, sada smo i bez nje... i evo nas u prosincu, a da svih ovih mjeseci nismo dobili baš nikakvu obavijest o tome što nam je činiti! Na žalost na taj način sputavaju i naše planove jer ne možemo do kraja ispuniti kapacitete s obzirom na to da ih dio mora biti rezerviran za moguću izgradnju navedenog plovila, no kako mi se čini - NP Krka s tim plovilom sasvim sigurno nakon ovog Uskrsa neće voziti turiste. Eventualno bi s njim mogli - zatvoriti sezonu, rezigniran je Nino.

Fleksibilni i bez rizičnih kredita
Istina, lakše je osmisliti proizvodni program, specijalizirati se za njega i ponuditi ga tržištu. No, prema našim iskustvima, ali i svim relevantnim informacijama s tržišta, tako je nešto skoro nemoguće, u najmanju ruku financijski izuzetno opasno. Na žalost govore to i primjeri nekih naših kolega tako da si takav rizik ni u kom slučaju ne bismo priuštili. Fleksibilni smo, maksimalno spremni odgovoriti svim podražajima tržišta, no strogo u granicama koje nam dozvoljava poslovanje, bez ikakvih rizičnih kredita.

Reparacija i zimovanje
- Tako, sve je u redu diži!
Uputa Nina Sušnja upućena operateru na »travel liftu« - vrijednosti 1,5 milijuna kuna zahvaljujući kojem se može podizati plovila težine do 50 tona - bila je precizna. Iz mora se polako počela dizati Azimutova jahta. Ide na reparaciju i zimovanje. Kvarnerplastika će učiniti sve da vlasnici budu zadovoljni kad se brodica na proljeće opet vrati u more.

Izvor: www.novilist.hr

ARHIVA