Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Otišao je najstariji betinski kalafat...

Umro je šjor Ćiro Burtina, najstariji aktivni betinski kalafat, jedan iz plejade onih koji su danas brojniji u nebeskoj floti nego u ovozemaljskim škverovima. Pa i nije bio previše star Čedomir Ćiro Burtina: umro je u svojoj sedamdeset i šestoj.
Ako se u pojavi činio i starijim, to je zato što je bio potrošen od teška posla desetljećima unatrag; ako se izuzme šegrtovanje, svoj je škver otvorio 1964. pa su mu Betinjani, i svi koji se drže oko jarbula betinske gajete, upravo ove godine naumili proslaviti pedesetu obljetnicu kalafatskog obrtništva.
Otplovio je šjor Ćiro i prije proslave. Onako malo pogrbljen, izboran, u kućnim papučama i trlišu na radnome mjestu, u posljednje vrijeme i s kakvom letvom ili palicom kao štapom jer su ga zafrkavala koljena (a di neće... malo se naklečao nad šablonama i malo se navukao tereta i malo se naudarao macolama...). A nema što se na njegovu navozu i u njegovoj radioni nije slavilo: postavljanja kobilice, motora, jarbula, porinuća i krštenja.
Onako, među daskama, madirima, nacrtima, alatima, bačvama, na kavaletima i bancima, u njegovu se škveru uvijek nalazio taj jedinstveni otočni puk, taj neopisivo zanimljiv i uvijek nekako iskonski mikrokozmos. Uvijek su to bile iskrene i istinske svetkovine posvećene onome oko čega se par stoljeća (od 1740.) vrti cijela Betina i oko kojega se vrte generacije Murterina i Kornatara - a to je taj mali drveni brod, danas opći pojam u hrvatskom leksiku brodograđevne struke - betinska gajeta. Uz oca, mater i dicu, mali je drveni brod bio ravnopravni član svih tamošnjih familija.
Ćiro Burtina bio je brodograditelj koji je umio napraviti repliku starog broda ako je od njega ostalo i sam jedno rebro, komad provene ili krmene ašte i bokun madira! On je, zapravo, bio ne samo graditelj novih, nego i uskrisitelj davno umrlih brodova - eno ih danas plove taknuti njegovom rukom, kao da ništa nije bilo...
Pa, bio je tek nešto mlađi od Cicibele koju je dobio bolesnu, ranjavu, probušenu i poplavljenu i od jedne petine staroga broda napravio ukras moru!
Onda, bio je Ćiro Burtina i jedriličar, i davnih dana u dužjadranskim regatama, i danas kad su regate na latinsko idro pokrenule taj sjajni pokret otpora svemu što bi nas - strepimo - ipak moglo doći glave.
Jer, s početkom ožujka počinju i nove regule oko malog ribolova koje nam donosi Europa. Ako nema malog ribolova - umrijet će i mali drveni brod. S malim, tradicijskim drvenim brodom - umire cijeli jedan svijet (od poslova, alata i bavljenja, do leksika i umjetničkih izraza...) u pomorstvu ove zemlje koja kao da se nekako slučajno zatekla na obali mora...
Ova žalopojka zbog odlaska protomajstora male drvene brodogradnje utoliko je rekvijem za ono što je njemu bio život: za mali drveni brod.
Dok ovo pišem, vidim šjor Ćira kako u onoj svojoj ručerdi drži timun Mačkove gajete, vidim lice sa stotinu bora iz kojega se furbasto smiju dva sjajna oka, vidim kako zamiče u plavetnilo i izmaglicu uživajući u tome što opet pobjeđuje na regati... s koje se ovaj put, i nikad više, neće vratiti u svoj betinski škver.