Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Na jedra do Italije

Jedrima protiv prirode prema Italiji

Došla sam u Jezera vesela jer je konačno i ta advatura došla na red. Pripreme su trajale dugo, predugo, i opet nisam spavala danima dobro od uzbuđenja, očekivanja... Zahvaljujem farmaceutskoj industriju na malim crvenim pilulicama, da u ovakvim situacijama malo odspavati barem 5 sati u komadu.
Očekivanja su velika, prevelika možda, i to je avantura za pamćenje, ali opet, ako će opet biti neki ZLOvenac na brodu koji će biti gnjavež, ja ću skočiti u more i plivati prema Palagruži. Ekipa čeka, ne znam cijelu posadu, ali bez obzira na tu činjenicu, vjerujem da mi to možemo odraditi, iako su nam vremenske (ne)prilike više nego nesklone i nama i našoj maloj barci.
Ovaj put sam odlučila ne kuhati, pa makar bila gladna za 7 dana. Kažu da ću trebati barem jedan dan. No, uvijek nađe netko tko ne želi nešto učiniti. No, ovaj put moramo biti team, od prvog do zadnjeg daha. Nekako mi sve ide na ruku. Jedina sam cura. Biti će zanimljivo, znam da će dečki biti pažljivi, uvijek su u ovakvim situacijama, no ja nisam za bacit : )
Najava je jugo u subotu i jako u nedjelju, pa smirenje, pa opet srijeda, četvrtak, petak i subota jugo, jako jugo, olujno jugo i puno puno kiše. No, možda i ne bude sve tako, već su prognozeri punooo puta pogriješili. Nada se vječni optimist.
Nakon uvertire našeg skippera oko sigurnosti na brodu, zlu ne trebalo, a trebalo nam je, krenuli smo. Tako, nakon 4 dana smo saznali da je skiper imao tremu i povraćanje, kao i mi nesanicu! Bilo mu je prvi put, mislim na jedrenje prema Italiji.
Krenuli smo. Jugo je 20 čvorova u marini, tu je rock & roll, no vjerujumo da će stati. To mora prestati. Izlazimo iz Jezera, koje sljedećih dana spominjemo Jezera kao Al Jaziru, krećemo prema Šolti ili Drveniku. Naš pajdo Rumunj ne razumije našu spiku, pa mu prevodimo, ali dugo je tamo bilo tiranije i ne razumije osmjehe naše pomalo luckaste i uvijek dvosmislene... Jugo nam, ne da puše, nego dere, gura sve pred sobom u kontra smjeru od našeg cilja. Ne volim psovati, ali je jebeno gadno. Vani smo, jugo pojačava, na refule je do 37 čvorova, mi se borimo iz sve snage, ali vjetar, taj naš ljubljeni vjetar kojeg toliko volimo i trebamo svi mi jedriličari, ne jenjava. Nakon 2-3 sata natezavanja s vremenom, odustajemo i vraćamo se u bazu. Shvatili smo da nemamo šanse protiv prirode. I to je u redu, imamo vremena za odmor, pobrinuti se za jedra koja su se poderala, kupiti ono što nam nedostaje i toplom vodom u ACI marini ukloniti sol s nas jer smo dobro zaliveni. Kak bi se reklo narodski, mokri smo ko miševi.
Momčad je kako slijedi: Davor iz Zagreba, Aljaz iz Ljubljane, Titus iz Rumunjske, Zvone s Murtera i ja, Vesna iz Samobora. Svi smo 30-45 godišnjaci, volimo more, izazove i neće biti frke ovaj put. Hvala ti Bože i Majko Božja na dobroj ekipi!
Po povratku u Jezera ekipa je podijeljena: dio je išao u izviđanje Zadra, dok je dio odlučio opustošiti Musto dućan na Murteru. Davor treba čizme, kao i ja. Nekoliko godina tražim čizme broj 39, možda danas budem bolje sreće. Nakon jednog sata Davor kupuje čizme, na kojima mu ja zavidim, a ja sam se sjetila žene koja prodaje nove Slam cipele, moj broj, za 300 kuna; poziv dolazi i donosi cipele kojima Davor zavidi meni. U šahu bi to bila pat pozicija, oboje ljubomorni i spremni na zamjenu... Jeeeee! Davor je ljubomoran na moje cipele, a ja sam bila na njegove čizme koje nikako da piknem. No, možda neće biti tako loše vrijeme kako najavljuju...
Noć je mnogo mirnija, idemo ranije spavati jer se dižemo rano, s obzirom na to da za 1 dan moramo odraditi dva i smanjiti gubitak vremena. Vrijeme je još uvijek divlje, no znatno manje i nadamo se da će prestati do jutra.
Ujutro smo se probudili kao da svi idemo na posao, čak i ranije jer je veće uzbuđenje i krenuli put juga. Prema dogovoru cijele posade jednoglasno, naš današnji cilj je Lastovo koje je udaljeno 80 NM od naše polazišne točke. S obzirom da nema vjetra, motoriramo. Vozimo li oko 5 čvorova na sat, potrebno nam je 16 sati do cilja. Ili ćemo povećati brzinu ili stati na pola puta negjde ili ići do kraja. Vidjet ćemo što nam bude donio ovaj divan sunčan dan bez imalo vjetra.
Mijenjali smo se na kormilu, gledali na vrijeme, pratili vjetar kojeg je na momente bilo, ali smo odustali od dizanja jedara jer nije bilo vremena. Lastovo je sada naš fokus, a ono je tako daleko, a dan smo izgubili... Iako smo jedrličari, složno smo rekli da danas motoriramo jer bi nam do Lastova trebalo inače barem 48 sati koje nismo imali.
Ekipa je divna, Davor je preuzeo ulogu našeg „golog kuhara" i jako, jako, jako vodi brigu o tome što jedemo. Jedemo zdravo, ali svi smo gladni.
Stižemo na Lastovu oko 22-23 h, preko interneta (hvala ti Bože i tehniko na njem), našla sam restoran koji zovemo, vlasnik dolazi po nas, noge su nam klimave nakon cijelog dana na brodu, imamo stol i najest ćemo se. Jupiii! Restoran je lijep, nije tako skupo kao što sam i očekivala, možemo provesti ugodnu večer i otići na zasluženi odmor u naše kabinice.
To će biti zanimljivo putovanje, a u život mi ulaze ljudi s kojima ću ostati prijatelj jer nakon ove avanture nema stvari koje ne možemo reći jedni drugima.
Jedan član posade je bolestan... Morska bolest...
Ujutro je dizanje oko 7,30 h. Nismo se baš naspavali jer je pored nas bio sidren veliki trajekt čiji su motori radili cijelu noć i svjetla svjetila toliko da vjerujem da su se dečki u NASA-i pitali kaj se to zbiva u RH.
Naš je dragi skiper preuzeo rješavanje lučke kapetanije, carine i policije u svoje ruke. Mi smo se odlučili za shopping hrane, s Davorom naravno, ali pomalo se ubacuju oblizeki unutra od kojih znamo da nećemo biti gladunjavi nasred pučine. Pijemo kavu i čekamu kapetana, kojeg nema. Konačno dolazi do nas (nećemo u detalje) i pita nas da li smo mi vezani u carinskom dijelu i čekamo kapetana. U glas rekosmo DAAAA, i on kaže, ajde dođite, ja sam kapetan, tu sam pijem kavu, nisan zna, a policija ide doma za po ure, ajmo požurit jer je nema do sutra!!! Jao majko moja... Svi smo se pogledali, bez riječi komentara, platili kave i krenuli prema jedrilici koja je sama stajala i čeznutljivo čekala naš povratak. Sve smo riješili, odvezali se i navalili na doručak koji je bio mojih ruku djelo i na kojem sam dobila zahvale od svih jer su napokon bili siti. Sorry Davore, ipak si ti najbolji kuhar, ja sam samo malo bolji doručkar...
Vjetra ima malo, maks. 4 čvora, sunce nam lupa po glavama, jako neko sunce danas, i krenuli smo put Vieste. Svi smo uzbudjeni. Treba nam jedno 12-14 sati jedrenja ili motoriranja, vidjet ćemo. Opet ovisimo o vremenu. Što kaže naš skiper „I am a kaptain, but my boss is the wind"... Titusu je loše, već drugi dan. Bojimo se za njega i krnja smo posada, nadamo se da će mu biti okej. Ne može jesti ni piti, ne može ništa. Ide redom od jednog do drugog i pita „I do not know what is with me... Did you have/had ever seasick??? I can not beleve this..." Mi se zaklinjemo svim Bogovima ovoga svijeta da nismo nikada imali takvu situaciju, ali da ćemo i mi doći na red i da je sve to okej, i da ne brine, da smo mi tu, da ćemo ga paziti, neka samo odmara i pije vode pomalo. Bojimo se da nam ne pobljuje brod i nas i kormilo i pod i šta smo onda...
Na tu temu se razvija diskusija i mi ne znamo što ćemo. Davor se boji da će mu biti toliko zlo da neće moći ništa i da će biti dobro ako se ne bude htio baciti s broda, da ćemo ga morati vezati. Mislim da to neću dozvoliti, pa makar i ja s njime povraćala. On je jednostavno htio naći mir u našoj zemlji i malo domoriti od svega, nakon niza situacija koje je imao, ali nije računao da nije sklon moru i da nije pravi morski vuk. No dobro. Jedan manje, sad nas je samo 4 i idemo dalje.. Idemo do kraja, pa kako nam Bog da.
Kako smo se približavali Italiji, vrijeme se kvarilo i u Italiju smo ušli pod kišnim oblakom koji kao da je htio sve hrvatsko sprati s nas i uvesti nas kao Talijane u Italiju, ali ne zna da je to nemoguća misija bez Toma Cruisea.
Gledali smo Vieste s zanimljive daljine, polako mu se približavajući. Umorni smo, gladni, mokri, pajdo nam je bolestan, ali smo sretni. Brod je u komadu, mi smo prejedrili Jadran. Znam da ljudi plove preko Atlantika, preko Pacifika i dalje, ali za nas je to sada samo san, ne daleki, ali san... Možda jednog dana u istoj posadi, prošlo mi je glavom, no "mal sehen" što kažu Nijemci...
Grad je ljepuškast, s crkvom na vrhu malenog brdašca, sa sitnim malim kalama, s velikom plažom, s puno Geleterija u kojima nismo jeli sladoled jer smo tražili restoran, ali smo sladoled zamijenili raznim kamenicama, ribama, platama, salatama i drugim delicijama i zalili sve dobrim Limoncelom čiji recept nam je otkriven, ali on ostaje naša mala tajna. Čak sam i nažicala za našeg Grofa Drakulu (tako zovemo Rumunja jer je iz Transilvanije), bolesnika, pola litre Limoncela, od kojeg i nokti otpadaju, da mu pomogne, ali nije... A nismo bili dovoljno odlučni poškropiti ga protiv uroka...
Nakon te riblje gozbe i silne količine soli na našim tijelima i u kosi, topao tuš (na žetone) bio je pravo blaženstvo - koliko, tek na ovakvim putovanjima vidimo da nam svakodnevicu čine sitne male stvari koje ni ne primjećujemo dok ne dospiju u kategoriju rariteta.
Kiša je padala i na mahove je stajala. Svaki put kad je stala Davor je skinuo jaknu i kiša je ponovo počela padati pa je Davor dobio zadatak da ne skida jaknu ni noću jer će inače on biti vezan za jarbol, kao upozorenje morskim vilama da smo opak team! No, nije pomoglo, kiša je padala i padala i padala... Davor je i dalje skidao i oblačio jaknu i bio zaliven našim bijesnim pogledima i opet je oblačio uz riječi "ok, okej, okej, shvatio sam..." 
Vlasti naš dolazak nisu posebno trebale registrirati, zadovoljili su se bilo kojim papirom, brodskim, našim... Hmm.. EU, nije da te čekamo raširenih ruku, ali ova papirologija nas ubija još iz dana komunizma i nije se puno promijenilo ni u demokraciji. I samo radi toga čekamo EU da možemo nesmetano putovati svijetom bez silnih papira i papirića i pitanja: "Molim Vas ovaj i onaj papir i zar to nemate?!!!?!?!?!??... "
Mornar u marini je za svaku pohvalu. Dočekao nas, odveo do veza, skočio na druge brodove, digao muringe, donio široku pasarelu (kao da zna za moje nedavno padanje), odvezao nas do WC-a, pokazao tuševe, donio žetone za tuševe, objasnio gdje ima fini restoran, upoznao nas s još finijom konobaricom koja je mamila uzdahe cijelu večer... Momke je srušila s nogu svojom jednostavnošću. Trebalo mi je 4 komada slinavaca - podbradnjaka za momke i tableta protiv bolova za smijeh kojim smo otjerali sve goste, kojih je bilo ravno 4 komada : ))
Drugi dan smo krenuli oko 8,30 iz Vieste. Cilj je bilo Lastovo, ponovo. Sva sreća pa nismo slušali ili nismo razumijeli prognozu jer vjerujem da ne bi krenuli nikuda, ali ovako mladi, naivni, nadobudni, bez straha od mora, broda, vremena, jedara, s nekim životnim iskustvom iza sebe, krenuli smo. Gledali smo iza naših leđa gomilu niskih crno-sivih iznimno ružnih oblaka, za koje smo rekli da će "garant" ostati tamo gdje jesu... Oooooo, koja je to greška bila... Ne samo da nisu ostali, nego su nas pratili cijeli dan. Ti oblaci su bili CIKLONA ELLA, o kojoj možemo priču ispričati. Kiša, vjetar, kiša, vjetar, valovi u pojačavanju, vidljivost koja je padala svakim satom bili su naš život toga dana gospodnjega 21.05.2013. Još malo će Dan Mladosti; da je Tito živ, tko bi ove godine nosio štafetu? Hoćemo li mi stići u komadu kući, pitala sam se držeći satima kormilo u rukama. Pila sam kapi kiše jer nije bilo šanse niti ostaviti kormilo niti šanse da idem u potpalublje po vodu. Cilj je bio Lastovo, no od njega smo odustali i gađali Vis. Činilo se da su dvije špice koje se naziru u moru valova, kiše, oblaka, morskih kapljica i vjetra Vis i Biševo, no to je bio Sušac sa svojom ravnom pločom koju mi nismo vdijeli dok nismo bili nadomak samog Sušca. Skiper kaže, znao sam da je nemoguće da je to Vis, preblizu je, no okej, nekako smo doma, skoro smo doma... Bilo mi je užasno hladno. Već sam jedva držala to kormilo i borila se s hladnoćom, vlagom i valovima. Tada je našem jedinom Slovencu Alojzu bilo zlo pa sam mu pustila kormilo da se dovede u red. Korist je bila višestruka, dovezla sam nas doma, idem se zagrijati i on neće povraćati. Ovaj jadničak još uvijek povraća i uopće ne mogu pojmiti kako se osjeća i što mu se sad vrzma glavom.
Unutra je gadno, navulal sam sve na sebe što je bilo suho, našla neki položaj da me ne baca i pokušala sklopiti oko ili se barem zagrijati. Nisam uspjela u naumu, ali sam barem malo predahnula. Jedra su skraćena maskimalno, sve je na sigurnom, unutra smo maknuli sve potencijalne opasnosti i tehniku dobro pospremili. I čekamo. Kiša opet pojačava, valovi su sve gori, vjetar je neumoran. Sjetila sam se Mileta, kada mi je jednom rekao, ti ćeš voljeti jedrenje dok ne doživiš neveru pošteno, onda ćeš sjesti i razmisliti što je more. Bio je dijelom u pravu, no ja se mora nikada neću odreći, ni nakon ove nevere, ni nakon ciklone. To je moja ljubav, strast i život. Sva bol, patnja se zaborave, ali nove ljubavi se ne nalaze tako lako.
Oko 21 h ušli smo u Vis. Vežemo se u Kutu, to ocjenjujemo kao najsigurnije zbog vjetra i najave juga od 40 do 60 čvorova. Kiša je i dalje nemoguća, pada već jedno 12 sati... Sve je toliko mokro da ne razmišljamo u kupnji hrane i vode, nego suhe garderobe. Titus je poluživ, ne da se.. Tvrd je on orah, Csausescu je za njega mala beba... Neka, drago mi je. Rekla sam mu da mislim da će ovu avanturu pamtiti dok je živ, i po nama, posadi, i po vremenu, i po svome stanju... I da mora doći ponovo, više je razloga...
Bejbi bar je naš i božji, tu večer i sljedeći dan i još jedna konoba kojoj zaboravih ime. Odlučili smo da ne idemo nikuda dok ne stane, i onda doma... Svima su nam noge čudne, ne da nam se pod tuševe, ali nam se da zabavljati, jesti, piti, pjevati i brbljati, doslovce od 15 h do 02 h... Jeli, pili, dolazili, smijali se, odlazili, vraćali se... Oko ponoći smo imali sat edukacije, skiper nam je bio raspoložen i ja sam dobila pohvalu za hrabro i čvrsto držanje kormila i lomljenje valova. Davor je pio, polako, ali ga je mululo naglo, gađao je pasarelu po povratku na brod leve, leve, desne, desne... I sav ponosan je došao i objelodanio našem rumunjskom prijatelju "thay are so drunk... thay never ever come back again... " Riječi koje su kao i on ušle u legendu!!!