Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Još 207 »trećemajaca« zauvijek napustilo škver

S posljednjim danom minule godine, dvjesto i sedam radnika »3. maja« posljednji je put prošlo kroz glavnu portu brodogradilišta, mjesta na kojem je velika većina njih provela cijeli svoj radni vijek ili veći dio njega. Time je zaključen prvi i glavni dio kadrovskog restrukturiranja u riječkom brodogradilištu koji je prije pola godine postao dio pulskog Uljanika.

Program zbrinjavanja u »3. maju« proveden je u dogovoru sa sindikatima i uz suglasnost radnika koji su se našli na listi »prekobrojnih«. Kako doznajemo, više od polovice od tih 207 radnika koji su dobili poslovno uvjetovane otkaze ispunjava uvjete za prijevremenu mirovinu. Zaposlene u proizvodnji nastojalo se ne dirati, pa ovu listu tehnološkog viška sačinjavaju uglavnom trećemajci koji su radili u administrativnim službama i takozvanoj proizvodnoj režiji. Za njihove otpremnine između poslodavaca i sindikata postignut je kompromis da to bude 5.600 kuna po godini staža, do maksimalnog iznosa od 170 tisuća kuna dok ona većina s liste, koji ispunjavaju uvjete za prijevremenu, mogu računati na najviši iznos otpremine od 120 tisuća kuna.
Odgovaralo mi je

Jedan među tih 207 trećemajaca je i Dinko Pilepić, koji je radio kao konstruktur u Odjelu tehničkih poslova. U »3. maju« zaposlen je od 1971. godine, a ovu ponudu za odlazak u prijevremenu, uz otpreminu, kaže, prihvatio je dragovoljno.

- Iskreno, odgovaralo mi je. Imam šezdeset i jednu godinu, počinjem osjećati manje zdravstvene tegobe i primjećujem da među tim mladim ljudima, inžinjerima, koji su došli u naš Odjel više nemam što tražiti, da sam najbolje od sebe već dao. Postao sam prestar. Ne znam što ova politika smjera s idejom da ljudi odlaze u mirovinu tek s 67 godina. U vrijeme kada sam se ja zaposlio, u mirovinu se odlazilo sa 50 godina, žene, a muškarci sa navršenih 55, prisjeća se naš sugovornik koji, doduše, priznaje kako još uvijek nije svjestan da više neće morati dolaziti na posao u »3. maj«. Pokazuje nam ručni sat koje su mu kolege iz ureda elektroopreme poklonile za rastanak, s ugraviranom posvetom. Svojim je poslom, veli Pilepić, bio više nego zadovoljan. Znalo je, dodaje, biti teško, no informatizacija i kompjuteri su ga uvelike olakšali. Pamti Pilepić devedesete godine kada je »3. maj« bio u najtežoj situaciji, kada su kasnile plaće, kada se trećemajce slalo kućama i s malo nade da će ih se opet zvati na posao. Danas »3. maj« opet treba nove brodove u svojoj knjizi narudžbi, ali Pilepić vjeruje da riječki navozi imaju budućnost, prvenstveno zbog svojih radišnih ljudi i kvalitete u izradi tehničke dokumentacije i novih tipova brodova u čemu su u »3. maju«, ističe, uvijek prednjačili. Pilepiću je žao kolega iz matuljskog TIBO-a i bivše trećemajske Tvornice brodskih motora i dizalica koji su u privatizaciji »3. maja«, kako se sada čini, izvukli deblji kraj i veću neizvjesnost.

Manje-više korektno

Isto misli i Jasna Čekada, još jedna s liste trećemajaca koji su s posljednjim danom prošle godine zaključili svoj radni vijek u »3. maju«.

- Ne znam koliko je to odgovornost Uljanika, no sigurno je da su država, Grad i Županija u ovom slučaju trebali trebali zauzeti da se »3. maj« i njegovi radnici na kraju ne dijele. Žao mi je kolega iz TIBO-a i Tvornice motora koji su prošli s puno manjim otpreminama, a među njima ima i mladih ljudi, kazala je Jasna Čekada koja je svoj radni vijek u »3. maju« započela upravo u bivšem trećemajskom pogonu u Matuljima, kao konstruktur jednostavnih poslova na TIBO kućicama. I danas pamti datum primanja u stalni radni odnos - 1. lipnja 1980. godine. Petnaest godina poslije, iz TIBO-a je prebačena u matično Brodogradilište, u čijem je Tehničkom uredu otad radila kao kopirač. I Čekada i njezin kolega Pilepić slažu se da je ovaj proces zbrinjavanju tehnološkog viška u Brodogradilištu više-manje odrađen korektno. I Čekada se za odlazak prijavila dragovoljno. Već je određeno vrijeme, kazala je, muče tegobe sa zdravljem zbog čega je bila prisiljena koristiti bolovanja.

- Uvidjela sam da više ne mogu dati toliko sebe na poslu, barem ne onoliko koliko ja smatram da trebam pružiti. Nekako nije u redu da ja i dalje držim svoje radno mjesto, pogotovo u okolnostima kada mladi u Hrvatskoj nikako ne mogu do svog prvog posla. Ne znam što čeka moje dojučerašnje kolege, hoće li »3. maj« uspjeti opstati, no nadam im se najboljem.

Broj zaposlenih u »3. maju« sada je pao ispod 1.300, preciznije u njemu nastavlja raditi 1.298 radnika što je najmanje u posljednjih dvadesetak godina. Prema podacima koje smo dobili, 1990. godine u »3. maju« bilo je zaposleno 2.625 ljudi da bi nakon prvog većeg vala otpuštanja 1996. godine taj broj pao na njih 1.689. Deset godina kasnije na riječkim navozima ponovno radi 2.312 ljudi, a polufinale privatizacijske priče, 2012. godinu brodogradilište je zaključilo sa 1.825 radnika.

Izvor: www.novilist.hr

ARHIVA