Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Jedrima povezali Samobor i Stari Grad na Hvaru

Kad sam čula za Samobor Cup, nije mi bilo jasno o čemu je riječ i gdje se u Samoboru jedri te kako da ja to ne znam. Nakon malo raspitivanja i razgovora s mojom starom prijateljicom, došli smo do zaključka da to moramo odraditi. Saznali smo da se jedri do Starog grada na Hvaru. Podmirile smo račune i počele brojati dane koji su postajali sve duži.

Krenulo se busom prema moru, put je bio dug i cijelo vrijeme sam mislila zakaj nisam išla autom, bila bih brža, ali onda su tamburaši, simpa bend „Od sumraka do zore", krenuli svoju svirku i nervoza zbog posla kojeg nikako privesti kraju je jenjavala i preupuslila mjesto gladi, koja je potrajala.

Skupili smo se svi oko naše Salone, nepoznato-poznati ljudi i Vjerica i ja. Svatko u svom filmu, ali ekipa nazvana „Dream team"; nakon nekoliko zajedničkih minuta bilo je jasno da nitko nikome neće biti smetnja i da ćemo se dobro slagati. Krenulo se prema Mrdulji, poznatom otočiću svih jedriličara. Došli smo do Mrdulje i čekanje je krenulo. Ekipa Valentine i duše JK Dobrog mora su nas izazivali, trimali svoja jedra, puhali u njih, mahali ručnicima, i nas dobro zabavljali. I dok su nam oni odvlačili misli i pogled White Horse se dao u akciju i natrimao jedra vrhunski i vinuo se u daljinu. Nakon bonace zapuhalo je i naša su jedra jedva dočekala da se/nas divlje vinu ka Hvaru.

White Horse, Valentina, Naomi i mi smo se gledali cijelo vrijeme, nakon toga je Valentila pala, a nas troje smo pratili pogledima jedni druge. White Horse je bio bolji, vidjelo se, no uvijek je teško priznati poraz, tako je bilo i nama i Naomi.

Skiper Flok(y) nas je sigurno dojedrio do Starog Grada, a mi smo trimali, puhali, bacali se pod stol, pili, jeli, spavali, tuširali se, čekali vrijeme i čekali vjetar - ono najvažnije u jedrenju.

Kratko po dolasku krstili smo dolazak i boravak mojim padanjem u more, u kompletnoj odjeći, s novim HTC mobitelom u džepu. Došlo mi je da plačem, što od srama, što od čuda, što od šoka i što od muke jer su svi koji su imali mobitele u džepovima posegnuli za njima ne bi li ovjekovječili taj trenutak.

Dio posade je nekim čudom došao do ključa apartmana s bojlerom i toplom vodom pa se krenulo u pohode zvane tuširanje na čvrstom tlu, ali ni to nije bilo duga vijeka jer je bojler procurio i kupaonica je bila u laganom neredu pa je naša brodska ličila na kabine Marry Queen i poslužila i je i više nego dobro svrsi. Siniši se toliko svidjela kupaonica da je ponavljao obred tuširanja nekoliko puta dnevno. Iako smo tražili morsku sirenu koja mu je pravila društvo, nismo je našli.  

Večer je počela lagano uz inćune s malo pomidora i završila pašta šutom na hvarski način, na čemu sam Hvaranima zahvalna do neba jer sam bila vraški gladna što se naravno vidi na svih 170 cm. No, lagan početak imao je svoj nastavak uz hvarske svirače i samoborske od sumraka do zore dječake i alkohol je potekao našim venama. Sve je odjednom bilo ljepše. Ples, pjesma, druženje, upoznavanje, i Samoborci koji pinu vino z lonci očarali su otočane.

Subota je bio dan rezerviran za laganini jedrenje (čitaj motoriranje) do Bola na Braču u kojem smo popili odličnu kavu i pojeli sladoled kod slastičara, iz Samoboraaaaaaaaa!!! Nije se znalo kome je draže, nama da ga vidimo ili njemu da vidi u tom stranom svijetu nas. Slijedilo je kupanje, koje je svečano otvorila Vjerica, izvevši skok za pamćenje; Siniša koji ju je pratio, Kristina koja je probala more u čini se novom badiću, Marijan koji se malo brčnuo i ja koja sam nakon potrage u kabini našla nešto u čemu mogu zaštititi tijelo i slušati doktore i njihove savjete i svoj instinkt i želju za morem. Skiper Flok i njegova desno-lijeva ruka Mladenček su odustali od sulude ideje kupanja u moru početkom maja i čeznutljivo nas pratili očima pravih morskih vukova.

Nakon ručka, koji je naš goli kuhar Marijan spravio za nas kupajući se u znoju tijela svoga, ostali smo bez vode za pranje suđa i slijedilo je bacanje kante u more ne bismo li zagrabivši malo vode, barem masnoću skinuli s lonaca i tanjura, no slijedilo je pucanje ručkice jer kanta za 1 USD nije izdržala težinu našeg jadranskog mora, a daljnji problem je bio kako sad izvaditi kantu koja se više ni uz sve naše (čitaj Kristinine) čarolije nije dala van (vjerujem da joj je godilo more), no i tomu smo doskočili pa sam ja obučena lijepo ponovila gradivo i izvukla kantu na sigurno!
Naravno, navečer je slijedila Samoborska fešta. Od kobasice koja je nestala za doslovno 3-4 minute do božanstvene kotlovine koju je spravio naš meštar Marijan i za koju se čekalo u redu, kao i za vino koje je Krsto dijelio vrlo pažljivo iz želje da traje i traje i traje... Prekrasne folklorašice kopnene i one morske, kao i tamburaši, vesela samoborsko-hvarska družina veselile su se životu, moru, zdravlju i ljubavi do ranih jutarnjih sati, nakon čega se krenulo na počinak da bismo što bolje bili pripremljeni za drugi plov regate.
Nedjelja nas je probudila s čudnim nebom koje je zvalo na kišu, koja je nakon jutranje toalete i kave i počela padati. Start regate bio je svjetionik kod luke i ravnina s hotelom i krenulo se. Bonaca nas je pratila toliko da sam već počela razmišljati zašto skoro svaka regata na koju idem ima bonacu, da li je to prokletstvo ili volja Bogova da nam ipak ne daju 30 čvorova na kojima bi bilo svega. Vjerujem ipak da je volja Bogova da nas sačuva sve žive i zdrave. I tako smo tražili vjetar svi na strani prema Braču, a mi na kontra strani, misleći da ćemo uloviti 2-3 tecka i spasiti se, no to se nije dogodilo. I još k tome nismo dobro izračunali tih 300 metara od rta koji su bili ciljna linija. Loša komunikacija, loša veza, loš vjetar - nije važno. Važno je sudjelovati, družiti se s divnim ljudima, vješto se sidriti, vratiti brod i jedra cijele i posadu žive glave sa željom da se ova samoborsko-hvarska avantura ponovi što prije, i možda još na nekom drugom mjestu.

Bilo mi je lijepo družiti se s Vama.

Vesna Šimeković

Više informacija o Samobor Cupu i rezultatima na www.jks.hr