Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Jadran čuvaju 40 godina stari brodovi

Modernizacija hrvatske pomorske sile na Jadranu, ako takvo nešto uopće više postoji, jedan je od najozbiljnijih problema razvoja obrambenog sustava. Lista želja je dugačka, a novca nema. Sada se za modernizaciju Hrvatske vojske troši samo simboličan iznos, jer je investicijski budžet proteklih godina otišao uglavnom na „Patrijina" oklopna vozila kojima nitko ne zna suvislu namjenu.

Zatvorite na trenutak oči i zamislite kako posade Hrvatske ratne mornarice plove na najsuvremenijim nizozemskim korvetama klase „Sigma", podmorničari se uvježbavaju na novim podmornicama iz domaće klase „Velebit", nove verzije švedskih protubrodskih raketa RBS-15 jamac su strateške sigurnosti hrvatske strane Jadrana, a NATO savez je nadzor Jadrana, Od Otranta do Savudrije, prepustio Hrvatskoj ratnoj mornarici. A sada se vratimo u gorku stvarnost. Hrvatski mornari plove na brodovima anitikvitetne starosti od 40 godina, stogodišnja tradicija podmorničarstva ukinuta je političkom odlukom, a zastarjele protubrodske rakete pred otpisom su.
U MORH-u ovih dana planiraju početak izgradnje ophodnih brodova po projektu „Brodarskog instituta" iz Zagreba. To što projekt budućeg ophodnog broda plovi samo na papiru nikog odveć ne zabrinjava. U duhu bezbrižnosti nije naodmet spomenuti kako je projekt ophodnog broda došao iz instituta koji više od 30 godina nema referencije iz vojne brodogradnje. U ovom članku prvi put ćemo iznijeti neke od prilika koje su propuštene za razvoj HRM-a. No, krenimo od početka priče o HRM-u. Današnja ratna mornarica nastala je uglavnom na zarobljenim plovilima i brodovima čija je izgradnja započeta uoči raspada Jugoslavije.
Početkom Domovinskog rata nastavljeni su uspješni projekti namjenske industrije, te prilagodba s djelomičnim poboljšanjem nekih brodova. Krajem 1991. godine prionulo se ubrzanom završetku raketne topovnjače u brodogaradilištu „Kraljevica" koja će ponijeti ime ujedinitelja hrvatskog kopna, otoka i mora kralja Petara Krešmira IV. Udarnički se u Splitu dovršavao desantni minopolagač iz JRM klase „Silba", koji će 1993. dobiti ime „Cetina". Iduće godine dovršen je i drugi minopolagač, brat blizanac „Cetine", imena „Krka". Druga raketna topovnjača građena je po vremenskim standardima potrebnima za izgradnju jednog američkog nosača aviona. Točno 8 godina. Govorimo, dakako, o 1993., kada je započeta izgradnja trupa „Dmitra Zvonimira", i o godini 2001. kada je brod konačno porinut.
Nedugo nakon početka Domovinskog rata obavljena je i rekonstrukcija raketne topovnjače „Šibenik" na kojoj su sovjetske protubrodske rakete P-20 zamijenjene novim švedskim RBS-15. Na podmornici P-01 „Velebit" ugrađen je dizelski motor, ali nikad nije nabavljen sonar-PEL. S „Vukovara" je skinuta oprema za sovjetske rakete P-15, pa je brod, projektiran za lansiranje raketa, brzopotezno prenamijenjen u brzi patrolni brod. Pristupilo se i izgradnji triju mobilnih obalnih lansera. Tijekom 1992. napravljen je prvi plan opremanja HRM-a, i to poprilično ambiciozno. Taj je plan trebao osigurati sposobnosti zaštite interesa na moru u sustavu samostalne obrane. Zbog plana opremanja HRM-a bilo je verbalnih okršaja između zapovjedništva HRM-a u Lori i ureda HRM-a pri Glavnom stožeru u Zagrebu.
Nakon suočavanja ‘pro et contra' na raspravi u Zagrebu, službeno je prihvaćena koncepcija mornaričkog zapovjedništva, ali pokazat će se - s „figom" u džepu. Trebalo ja tada nastaviti s izgradnjom brodova klase „Kralj", te početi gradnju protuminskih i protupodmorničkih brodova. Razmišljalo se tih ratnih godina i o budućem članstvu u NATO-u i EU-u. Računalo se projektirati veće brodove, korvete i fregate. Nakon uspješne „Oluje" 1995. mornarica odjednom pada u drugi plan. Bolje rečeno, ostala je bez ikakvih planova. Do novog promišljanja o razvoju mornarice, ali sad u novim uvjetima i nakon završenog Domovinskog rata, dolazi 1997. godine na inicijativu iz ureda pomoćnika za RM, pri Glavnom stožeru.
Trebalo je pristupiti gradnji suvremene korvete po modularnom načelu, deplasmana do dvije tisuće tona, pod kodnim nazivom HRB-21 ili „Hrvatski ratni brod za 21. stoljeće". Na temelju podmornice „Velebit" i iskustava na većim podmornicama iz doba JRM-a, planirane su obalne podmornice od 400 do 500 tona. Razmatrala se i izgradnja nešto većeg i poboljšanog lovca mina, a nakon prikupljenih iskustava iz nikad do kraja opremljenog LM „Korčula". Zbog moguće izgradnje HRB-21 prionulo se pripremama u „Kraljevici". Takvo je razmišljanje 1998. prihvaćeno u Glavnom stožeru uz jaku podršku tadašnjih pomoćnika za kopnenu vojsku, zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Planove je podržao i ministar obrane Andrija Hebrang.
Međutim, nakon nekoliko mjeseci dužnosti Hebrang daje ostavku. Ambiciozni mornarički plan bez Hebranga ostaje „na suhom", ali i bez podrške novog ministra Pavla Miljavca, kao i novog načelnika GS OS RH admirala Davora Domazeta Loše, premda je dvojac prije toga bio na dužnostima načelnika i zamjenika načelnika Glavnog stožera. Korveta HRB-21 i novi lovac mina čak su ušli u novi ustroj flote HRM-a, a radi primanja u službu ubrzane su i obuke posada. No, žali bože truda. Vjerojatno je najintenzivnije razdoblje bilo od 2003. do 2006. u vrijeme pripremanja dugoročnog plana razvoja oružanih snaga za razdoblje 2005.-2014. I taj dokument postat će poslije mrtvo slovo na papiru. 2003. godine Hrvatska je trebala dobiti vojnu pomoć od Njemačke.
Naime, bila je izražena spremnost da se HRM-u besplatno ustupe brzi raketni brodovi „Albatros". S hrvatske strane poželjeli su i minolovce, ali i podmornice U-206. Hrvatska je čak definirala prihvatiti ponuđene „Albatrose". Kada se pomislilo da će od mornaričke renesanse nešto biti, Njemačka je odjednom svoj poklon uvjetovala kupnjom četiriju temeljito remontiranih podmornica U206. Uz to, ubrzo je iz Washingtona u Zagreb stigla usmena depeša da u istočnom Jadranu podmornica biti ne smije. I tako je bilo. Njemačku ponudu slijedile su druge zanimljive ponude, među njima najprimamljivije bijahu one iz Francuske, Nizozemske i Švedske.
Francuska ponuda bila je ocijenjena kao „nemoralni zov". Hrvatska je trebala kupiti friško projektiranu suvremenu korvetu „Gowind", a zauzvrat bi dobila posao izgradnje pramčanih dijelova za seriju korveta „Fremm". Ovaj projekt imao je veliku potporu lobista na raznim razinama, ali ni od tog posla ništa nije bilo.
U njemačkom brodograđevnom divu „Thyssen Krupp Marine Systemsu" projekatanti su samo za Hrvatsku dizajnirali posebnu korvetu nastalu temeljem korvete K-130 i OPV (pomoćna korveta) za Indoneziju. Njemci su ponudili izgradnju brodovu na hrvatskim navozima, licencnu za izgradnju, ali i mogući ulazak u vlasništvo splitskog „Brodogradilišta specijalnih objekata" kroz modernizaciju najsuvremenijom opremom, te razvoj kooperantskih odnosa s „Brodosplitom". Nakana je bila u budućnosti graditi i za treće tržište.
No, ova je ideja propala nakon intervencije američkih lobista u Hrvatskoj, neki od njih bili su čak i ministri. Konkretan prijedlog svojedobno je došao i iz Nizozemske. Nizozemci su nam ponudili korvete „Sigma", i to po modelu „plati dvije, dobiješ tri". Ova treća financirala bi se iz posebnog fonda ORET, istog onoga iz kojeg su sufinancirani brodovi za Albansku mornaricu u visini 35 posto. Zadnja prijateljska ponuda došla je iz Švedske. Pod povoljnim uvjetima ponuđena su dva broda tipa „Goeteborg" uz posao remonta ili modernizacije raketa RBS-15, sa ili bez kupnje zrakoplova „Gripen".
Ne samo da Hrvatska nije prihvatila ni jednu od brojnih inozemnih ponuda, gdje smo, usput rečeno, mogli i dobro zaraditi, nego se odustalo i od provedbe dugoročnog plana razvoja. Nisu izgrađena 4 ophodna broda, ne obavlja se planirani remont raketa RBS-15, odustalo se od remotorizacija topovnjača... Uza sve te navolje, mimo planova kupljene su dvije izraubane raketne topovnjače u Finskoj, a da nitko ne zna što im je zadaća na moru. Kako se mornarička kuća u Hrvata gradila od krova, a ne od temelja, svaki novi brod - dobar je brod. Taj novi ophodni brod za 10 milijuna eura, koliko se iz vojnog budžeta planira potrošiti na prvi iz serije, nije ono najbolje što smo za taj novac na tržištu mogli dobiti. I to je ono što žalosti.