Otok Biševo Iz enciklopedije

Otočić 4 km jugozapadno od Visa; obuhvaća 5,91 km² s 11 stanovnika (2011). Dug oko 4 km, a širok do 2 km. Građen od vapnenca; najviši vrh Stražbenica (239 m). Strma, nerazvedena obala duga je 18,1 km (koeficijent razvedenosti 2,1). Od mnogobrojnih obalnih špilja najpoznatije su Modra, te Medvidina. Veći dio otoka obrastao je zimzelenom makijom. Malobrojno stanovništvo bavi se uzgojem vinove loze (plavac), masline i dr. te ribarstvom. Turizam.

LOKALITET POJE
Crkva sv. Silvestra nalazi se unutar skladne mikro-povijesne jezgre naselja Poje na otoku Biševu (zaštićeno kulturno dobro RST-0613-1972, šifra nalazišta: VS1174.00 i 1174.01).
Povijesni izvori svjedoče da se uz crkvu nalazio benediktinski samostan darovan redovnicima s Tremita koji je u punoj snazi djelovao tijekom 12. i 13. st. Nad ostacima je samostana, najvjerojatnije tijekom baroka, nastao omanji građevinski sklop kamenih kuća s vrtom koji zajedno s crkvom čini veoma skladnu ambijentalno-povijesnu cjelinu.
Ulaz se u ovaj sklop doslovno naslanja na pročelje crkve, a i spolija ugrađena nad baroknim ulazom u dvorište ustvari je naknadno upotrijebljeni romanički nadvratnik crkve. Očito je kako je barokni građevinski sklop nastao upravo unutar međa samostana.
Budući da na području samostana sv. Silvestra nikada nisu izvršena arheološka istraživanja, možemo samo nagađati kolike su bile granice samostanskog kompleksa koji je svojevremeno bio toliko suveren da je imao posjede čak u Splitu.
Jedan od zidova samostana sačuvan je u znatnoj visini i od apside crkve pruža se prema jugu. Na samostanski zid nastavlja se međa vrta te je prema veličini zida razvidno da se arheološki ostaci samostana rasprostiru u širokom radijusu oko crkve sv. Silvestra.

SAMOSTAN I CRKVA SV SILVESTRA NA BIŠEVU
Na istočnom Jadranu prvi su bili benediktinci. Šireći se postupno čitavim obalnim pojasom, utemeljili su u razdoblju od 9. do 11. st. samostane u svim gradskim središtima. Redovnička obnova, potaknuta u opatijama Cluny i Camaldoli, uvjetuje u 12. i 13. st. preporod benediktinaca u Hrvatskoj, pa se tada podižu brojni novi benediktinski samostani. Benediktinski samostani pretežno ostaju na uskome istočno-jadranskom pojasu i rijetko prelaze u kontinentalno zaleđe. Na vrhu otoka Biševa još se vide ostatci prvotne predromaničke crkve Sv. Silvestra s polukružnom apsidom, ali do danas nije bilo arheoloških istraživanja.
Tijekom stoljeća crkva je mijenjala svoj oblik. Današnja crkva potječe vjerojatno iz 14. stoljeća, jer je presvođena gotičkim svodom opasanim pojasima koji se naslanjaju na šest širih zidnih lezena spojenih s lukovima. S vanjske sjeverne strane svod i zid poduprti su jakim i niskim kontraforima, od kojih je prvi uz pročelje prema ostalima skoro trostruko širok. Ta neusklađenost kontrafora očiti je znak brzoga snalaženja domaćih majstora da podupru ugroženi svod bez obzira na jedinstvenost njenog vanjskog izgleda, a ne javlja se samo ovdje već i u još nekim crkvama 14. do 16. stoljeća uzduž Dalmacije, osobito gdje je zemljište neujednačeno i strmo.
Natpis svećenika Ivana „MEMENTO DNE IOAS. PPO" urezan nad prvom lezenom od vrata iznad peterokrake zvjezdice na ploči, prenesen s nekog drugog mjesta i upotrebljen kao spolij za impost vrh prve sjeverne lezene, govore da je starija, Grlićeva crkvica bila doista pregrađivana u 14. stoljeću.
Vjerojatno je od nje pri tome ostala samo polukružna jaka apsida sa središnjim prozorčićem kao kod mnogih sličnih nadogradnja i veći dio temelja. Crkvena vrata su zamijenjena kasnije novim koja su obrubljena gotičko-renesansnim užetom, a imaju barokni poluobli jastučić s reljefnim akantima i završnim profiliranim vijencem iznad nadvratnika. Njihov stariji nadvratnik s ugaonom rupom za utakanje vratnica, tipičnom oznakom predromaničkog ili romaničkog vremena, je skinut i upotrebljen kao spolij nad baroknim vratima susjednog dvorišta. Drveni rustični oltar s tri drvena svetačka kipa, likova pape Silvestra, Ivana preteče i Antuna opata spominje se početkom 17. stoljeća i vjerojatno potječe iz toga vremena. Tada je u crkvici bio i kameni reljef prikaza Bogorodice sa sinom koji više u njoj ne postoji, a mogao je biti renesansni rad domaćih majstora koje su često klesali na Braču i na Hvaru u to vrijeme. Apsida je sa sjevera ograđena samostanskim zidom koji se proteže prema jugu. U njemu su strijelnice za obranu od mogućeg neprijateljskog napadaja. To su jedini vidljivi ostaci staroga biševskog samostana koji je oslabio nakon 13. stoljeća, kada se razvio, poljepšao i utvrdio romaničkim kulama prostraniji samostan ovog reda iznad Komiže.
Ostali dijelovi ovog zida biševskoga nekadašnjeg samostana našli bi se iskapanjem s južne strane crkvice, ali ta se istraživanja nisu se, koliko mi je poznato do danas izvršila. Biševski je samostan od svojega početka bio benediktinski.
Zadužbinu je osnovao 1050. godine Ivan, sin Gaudija Girlića (Cherlicco), splitski svećenik i monah.
On je, naime o svome trošku sagradio i posvetio crkvu sv. Silvestra Pape na otoku Biševu, te je u nazočnosti neretvanskoga vladara ili zapovjednika neretvanskog brodovlja Berigoja predao sebe i nju benediktinskoj opatiji Sv. Marije, koja se nalazila na otocima Tremitima blizu istočne talijanske obale, dvadesetak kilometara daleko od sjeverne strane Monte Gargana. Sv. Marija tremitska, koja je onda bila u punome cvatu, trebala je Biševo urediti onako, kako su bili uređeni i ostali njezini manji samostani. Promet između otoka Tremita i naše obale bio je nekada dosta živ što pokazuje da najveći od tri otoka nosi ime Sv. Duje (San Domnio), solinskog biskupa i splitskoga patrona, a jedna luka na tom otoku ime Hrvatske luke (Schiavonesce). Osim toga opatija na Tremitima bila je dobro poznata u primorskoj Dalmaciji radi zavjetne slike Bogorodice, kojoj su vjernici iz daleka hodočastili i kitili je zlatom i dragim kamenjem. Pretpostavlja se da su tremitsku opatiju, početkom 13. st. i početkom 14. stoljeća posjetili naši (omiški) gusari, te je varkom zauzeli, opljačkali, zapalili i sve redovnike poubijali.

Sv. Silvestar na Biševu bio je već 1145. godine samostalna zadužbina s vlastitim opatom na čelu.
Zadarski i hvarski knez Petar zaštitio ju je od župana Marislava, a papa Aleksandar III. 1181. uzeo je pod zaštitu sv. Petra i posjede Sv. Silvestra oslobodio ih od svakoga tereta i desetine.Tom je prilikom papa naveo, da osim čitavoga otoka Biševa i ostalih posjeda, pripadaju samostanu još na otoku Visu crkve Sv. Mihovila i Sv. Nikole, a u gradu Splitu crkva Sv. Silvestra. Tarentski vojvoda Manfred 1258. godine primio je biševsku zadužbinu pod zaštitu napuljskoga kralja Konrada. Vojvoda Manfred u zaštitnome pismu imenovao je zadužbinu imenom samostana sv. Silvestra i Nikole na otoku Biševu. Imenu Sv. Silvestra je ovdje dodan i Sv. Nikola vjerojatno radi spomenute crkve i posjeda Sv. Nikole na otoku Visu, gdje su se poslije toga preselili biševski monasi. Nije poznato kada su monasi definitivno napustili Biševo, jer još 1289. godine Prodan, opat samostana Sv. Silvestra na Biševu traži od hvarske općine, da mu se vrate sokolovi, koji su služili za lov, a bili su uhvaćeni na Biševu. Općina je udovoljila opatovom traženju, jer otok Biševo je pripadao samostanu sv. Silvestra. Nedugo zatim nego što se samostan preselio na Vis papa Kalist III. (1458. godine) ovu zadužbinu nazvao je i biševskim samostanom.

Jesu li biševski monasi prešli u Komižu od straha pred gusarima kako drži Farlatti, zbog provale Saracena na Biševo, kako neki drže, ili radi nečega drugoga, nije poznato.
Neki čak nagađaju (Gelcich) da je uzrok ove seobe bila prenatrpanost biševskog samostana, jer da je na mjestu biševskih ruševina nađena ploča, na kojoj je navodno pisalo „Silvester Abas Ocroginta Monachorum". U jednom oštećenome popisu zemalja biševskoga samostana iz druge polovice 12. st., gdje se navodi samostanski posjed po otocima Biševu i Hvaru, Smičiklas je sumnjao, da taj Johannes nije možda bio opat Sv. Grgura kod Vranskoga jezera ili kojega drugog samostana. Ipak, drži se da je pred riječju Johanni nestalo terram (ili nešto slično), pa se na njega odnosi zamjenica „quae".
Jezero je naprotiv jama na Biševu, što i danas nosi ime Jezero. Ovdje jezero znači isto što i latinski „lacus", a tom se riječju na našim otocima pa i u jednom drugome dokumentu iz 1226. godine, koji se tiče ovoga biševskog samostana, označivala lokva ili pojilište za životinje. Poznato je da je upravo onome opatu, koji je opatovao na Biševu sredinom 12. st. bilo ime Ivan, pa moramo držati, da se riječi iz navedenoga popisa odnose na biševski, a ne na vranski ili koji drugi samostan. Možda je neko vrijeme i poslije seobe u Komižu pokoji monah boravio i dalje na Biševu, ali treba naglasiti, da svi pristupačni dokumenti svjedoče, da su Sv. Silvestar na Biševu i Sv. Nikola u Komiži od 13. st. pripadali istome samostanu s istim opatom na čelu.
God. 1258. tarantski vojvoda Manfred primio je biševsku zakladu pod zaštitu napuljskoga kralja Konrada I. U toj se povelji uz samostan sv. Silvestra prvi put spominje i samostan sv. Nikole, koji je tada samo podružnica biševske opatije. Iz doba biševskog opata Prodana (1289) potječe podatak o hvatanju i upotrebi sokola za lov na ptice.
U drugoj polovici XIII. st. redovnici su zbog opasnosti od gusarskih napada premjestili sjedište na Vis (samostan sv. Nikole, tzv. Muster). Poveljom pape Kaliksta III. iz 1458. Biševo se daruje hvarskomu biskupu Tomi Tommasiniju, a poslije su sva dobra opatije pripala Hvarskomu kaptolu te dijelom komiškoj crkvi i župničkoj nadarbini.

God. 1606. osmanski gusari provalili su na Biševo i zapalili tamošnju šumu.
God. 1890. zemljišne posjede na otoku otkupili su tamošnji težaci.
Ivan, graditelj samostana na Biševu iz 11. st, se za pomoć obratio benediktincima i vladaru Berigoju. Obratio se crkvenim i svjetovnim vlastima da zaštite crkvu i samostan. Naravno, oni su to i napravili.

GDJE PRISTATI NA BIŠEVU