Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Hotel za glazbenike, pjesnike, vegetarijance...

Hotel je otvoren prije svega osam godina, a prethodno renoviran na golim zidovima starih kamenih kuća, koje su izgrađene prije nekih 300 godina

To u stvari i nije hotel. Barem ne doslovno. Već mjesto gdje se ljudi druže, odmaraju, opuštaju, komuniciraju i razmjenjuju ideje u želji da budu kreativni i osjete djelić obiteljske atmosfere na jednom sasvim originalnom i prekrasnom mjestu. To je skriveni raj za književnike. Za glazbenike. Za pjesnike. Jedino takvo u Hrvatskoj. Tamo svaka soba nosi svoj miris Jadrana. Lavande, limuna, masline, lovora, ružmarina, kadulje, cibora, pelina, ljubice i majčine dušice. U svakoj se osjeti drugačiji miris.
I interijer je originalan, jer crta svoju pričicu o biljkama Mediterana ovisno o tome koju od 10 soba izaberete ili rezervirate. To je i mjesto za ljubitelje gastronomije. Jer nudi originalnu i maštovitu kuhinju namijenjenu vegetarijancima i veganima. Na bazi lokalnih i zdravih namirnica te sasvim originalnih recepata. Sve to moguće je doživjeti u jednom od najmlađih i najstarijih hotela u Hrvatskoj.

Zvuči kontradiktorno? Jest na prvu, ali hotel je otvoren prije svega osam godina, a prethodno renoviran na golim zidovima starih kamenih kuća, koje su izgrađene prije nekih 300 godina. Miješa se na tom mjestu tradicija i suvremeno, kamen i vrtno zelenilo, a u centru svega je obitelj, kojoj vođenje hotela nipošto nije samo posao već način života.

Sve navedeno nalazi se u Književnom Etno Hotelu »Balatura« u Triblju. Udaljen je svega nekoliko stotina metara od glavne ceste, okružen kršovitim brdima i šumama, a opet je svega 6 kilometara daleko od mora i plaža Crikvenice ili Selca. Hotel je u stvari niz od četiri stare kamene kuće, koje je preuredila obitelj Godec i otvorila 2008. godine. Kako je do ideje uopće došlo, objašnjava Anne-Kathrin Godec. Ona je inače Njemica, rođena u Koelnu, gdje je još u školskim danima upoznala supruga Gordana. Imaju petero sinova, Luku, Matiju, Maksimana, Nikolasa i Konstantina. I svi oni pronašli su svoj dom u Triblju ili barem dio vremena provode u hotelu, čija vrata otvaraju znanim i neznanim gostima. Svi su dobrodošli.

- Prvi put sam ovdje bila sa suprugom 1984. godine, ali tada stvarno nisam ni sanjala da ću ovdje živjeti. Uvijek smo željeli da naša djeca odrastaju u prirodi, a meni njemačka priroda nije toliko lijepa kao ova ovdje. Suprug je novinar, ja sam spisateljica i prevoditeljica i željeli smo stvoriti mjesto gdje ćemo se osjećati dobro, baviti stvarima koje volimo i imati jedno ozračje kulturnog dijaloga.

Kad smo krenuli trebalo nam je dvije godine da bismo uredili stare kamene kuće u ovaj današnji hotel, zadržali ambijent podneblja krša i Jadrana i istovremeno ponudili komfor i udobnost svakom gostu. Nije na početku bilo lako doći do književnika i drugih umjetnika koje smo željeli ugostiti. Bilo je pomalo i komično. Sjećam se da sam nekoliko mjeseci prije otvorenja pročitala vijest o da se u Komiži održava festival književnosti. Spremila sam se i sa sinovima, a najmlađi je tada još bio beba, otišla u Komižu.

Mislila sam kako ću sjediti u publici i biti gledatelj, a pokazalo se kako se oni tamo više neformalno druže, sjede za stolom, razgovaraju i tek povremeno se netko od njih ustane i nešto naglas pročita. Šetala sam okolo i na kraju odlučila, prišla i rekla: Slušajte, ja otvaram uskoro književni hotel u Triblju i želim vas pozvati. Gledali su me malo onako čudno, ali su mi na kraju ipak dali adrese i brojeve telefona.

Svi su na kraju doista došli i vidjeli da književni hotel stvarno postoji. Na prvoj večeri otvaranja bio nam je Renato Baretić, a poslije mnogi drugi. Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Bekim Sejranović, Slavenka Drakulić, Ivana Simić Bodrožić, Edo Popović, Zoran Ferić, nema smisla nabrajati, mislim da nema važnog pisca s područja balkanskih zemalja koji nije bio ovdje, govori Anne-Kathrin dok sjedimo u malom atriju hotela, terasi zgodno smještenoj između vrta prepunog raznog začinskog bilja i cvijeća omeđenog kamenim zidićima sa ulazima do kuhinje, blagovaonice i hodnika u kojem je nenametljivo smještena mala, ali bogata knjižnica. Svatko tko želi čitati može pronaći nešto za sebe.

A naš razgovor u čas je prešao na gastronomiju, jer je dio naše novinarske ekipe imao sreću probati doista izvrsne kolače. Recept je djelo chefa u »Balaturi« Nataše Batistić, koja svoju kulinarsku viziju razvija na vegeterijanskoj ponudi, autohtonim jelima i starim receptima prilagođenim svakom nepcu uz puno kreativnosti. Novinarsko pitanje što je danas na meniju malo je zateklo glavnu kuharicu, ne zato što ne bi znala odgovor, već zato što je kulinarski repertoar u njezinoj glavi i uvijek je podložan mogućim promjenama u posljednji trenutak. Tek ilustracije radi, tko je poželio mogao je ovih dana doći u hotel i kušati štrucu od leće s umakom od šljiva i crnog vina ili sirove špagete od tikvica s domaćim pestom od bosiljka i dehidrirane rajčice s tostiranim orasima ili grilano povrće s čilijem i feferonima ili marinirani tofu s umakom od đumbira ili kvinoju s povrćem ili za desert krostatu s kruškama i čokolatinima, možda i pannacotu s umakom od malina za vegane...

Sve ovisi o ideji za taj dan. I sve je pripremljeno sa zdravim i domaćim namirnicama iz obližnjeg vrta, gdje raste raznovrsno začinsko bilje, voće i povrće. Mnogo toga redovno i svježe ubrano stiže iz obližnjeg vrta Ivanke Juričić. Premda mala, »Balatura« je uvrštena u vodič »Michelina«, tko zna možda uskoro padne i prva zvjezdica, ako se nenajavljeno pojave njihovi gastro kritičari. Nataša Batistić kaže da je najbolje ako ne bude znala da dolaze, bolje je ne komplicirati recepte već ponuditi ono što je i inače na meniju. Pa što ispadne...

Na pitanje planiraju li graditi bazen Anne-Kathrin kaže kako su o tome razmišljali i na kraju odustali, jer su shvatili da im je daleko potrebnija jedna manja dvorana u kojoj bi mogli održavati različite manifestacije, ne samo književne i glazbene večeri. Ideja je mnogo, a mjesta ipak nema dovoljno. Primjerice »Balatura« je svojevremeno ugostila sedam pisaca iz europskih zemalja koji su, za vrijeme boravka, napisali po jednu priču o svakoj sobi u kojoj su odsjeli. Ideja je inače prvi put realizirana u Irskoj s nekim od danas najpoznatijih irskih pisaca. U književnom hotelu u Općini Vinodolskoj realiziran je i projekt »PoetrymeetsMusic«, a ideja je bila zatvoriti na neko vrijeme pet pjesnika i pet glazbenika kako bi se potaknuo svojevrsni jam session poezije i glazbe.

S jedne strane bili su glazbenici Marko Jovanović, Alan Razzak, Viktor Stanchev, Damir Imamović i Jelena Popržan, a s druge su pisce zastupali Almin Kaplan, Guy Helminger, Miljenko Jergović, Dorta Jagić i Richard Schuberth. Organizirane su i ljetne škole za kreativno pisanje, osnivač škole za usnu harmoniku iz Berlina Marko Jovanović redovan je gost sa svojim učenicima. Operni pjevač Alan Razzak imao je svojevrsnu školu za pjevače ili one koji bi to željeli postati, moguće i za one koji misle da znaju pjevati kao što je slučaj s fotoreporterom našeg lista.

Ovoga ljeta zanimljivih sadržaja također neće nedostajati. U sklopu 17. Vinodolskih ljetnih večeri, točnije na otvaranju 15. srpnja, večer poezije imati će pjesnikinja iz Mostara Senka Marić Šarić, zatim će 29. srpnja uslijediti i večer humora Voje Šiljka, a 12. kolovoza gostovat će književnik Damir Karakaš. Tijekom kolovoza ponovo će biti radionice pjevanja, usne harmonike i škola gitare u organizaciji škole Harmonica School Berlin.

Iako rođena Njemica, Anne-Kathrin Godec odlično govori hrvatski i s ponosom kaže kako će u kolovozu izaći njezin prvi prijevod na hrvatski, a riječ je o knjizi Richarda Schubertha pod nazivom »Kronika vesele zavjere«, koja izlazi u izdanju »Frakture«.
- Ja sam spisateljica i prevoditeljica, željela sam da ovo bude književni hotel, jer je to ono što volim i najviše razumijem.

Tema mog života je književnost. Kad sam došla iz Njemačke, dugo sam učila hrvatski jezik, trudila se čitati na hrvatskom i to nije bilo uvijek lagano. Spremala sam se za svakog pisca, koji nam je dolazio u goste, čitala njegove knjige, jer ne možeš bez toga nekoga pozvati da ti dođe. Glazbu sam učila onako usput pripremajući ovdje razne događaje. Polako smo se sve više pretvarali u jedno mjesto kulturnog dijaloga, mjesto kreativnosti i razmjene ideja, a manje u hotel. Naravno, svaki gost je dobrodošao i voljeli bismo kada bismo produžili sezonu i bili još bolje popunjeni Ali to nije najvažniji motiv za ovo što radimo. Vraćaju li nam se gosti?

Da, to je često. Pogotovo kad su tematske radionice. Bude i više ljudi od našeg kapaciteta, pa neki spavaju tu kod susjeda. Mnogi prijeđu pola Europe s ciljem da dođu baš kod nas, a opet dogodi se da ljudi iz Rijeke ili Crikvenice ne znaju da postojimo, govori Anne-Kathrin zaključujući priču o hotelu, koji je puno više od jednog običnog klasičnog hotela.

Kad u njega uđete imate osjećaj da ulazite u dom jedne složne i sretne obitelji i barem na trenutak možete postati njezin dio. Tako smo se i mi osjećali za onih nekoliko sati ugodnog razgovora. Ma kakav Hilton i slični razvikani hotelski lanci, neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem. Ali mogu pronaći u skrivenom biseru Triblju. Kad otvorite vrata sobe, bila to Lavanda ili Majčina dušica, miris će vas vratiti u neka druga vremena, na neka draga i pomalo zaboravljena mjesta. U djetinjstvo, na plažu, u prirodu, prvoj ljubavi ili..., tko zna? Svakome nešto drugo, dovoljno je samo prepustiti se mašti... I uživati.

Izvor: www.novilist.hr

ARHIVA