Dubrovnik Dubrovnik nekad

"Non bene pro toto libertas venditur auro" - "Sloboda se ne prodaje za sve blago svijeta", uklesano je već u davnim vremenima Dubrovačke Republike nad vratima Lovrijenca, neosvojive dubrovačke tvrđave.

Uspješan razvoj Dubrovnika u prošlosti, čije se gospodarstvo temeljilo na pomorsko-trgovačkoj djelatnosti, ponajprije je uvjetovan povoljnim zemljopisnim smještajem.

Na ulasku u Jadransko more to je prva otocima zaštićena točka na pomorskom putu od istoka prema zapadu, a dolinom Neretve najbrže je povezan s unutrašnjošću. Novija arheološka istraživanja utvrdila su da je naselje na mjestu današnjeg grada postojalo u 6. stoljeću, a vjerojatno i prije. Širi se dolaskom Hrvata, nakon napuštanja antičkog Epidaura (današnji Cavtat) u 7. stoljeću.

Pojačani promet između istoka i zapada, za vrijeme i nakon križarskih ratova, potaknuli su u 12. i 13. stoljeću razvoj pomorsko-trgovačkih središta na Mediteranu i Jadranu, među njima i Dubrovnika. Oslobađanje od mletačkog utjecaja, koje je Dubrovnik ishodio Zadarskim mirom 1358., presudno je za njegov daljnji uspješan razvoj. Ostalim dalmatinskim gradovima to nije uspjelo pa su 1420. g. definitivno potpali pod vlast Mletačke Republike. Već tijekom 14. i u 15. stoljeću Dubrovnik je, uz Veneciju i Anconu, najznačajnije pomorsko-trgovačko središte na Jadranu. Ugovorima i kupnjom Dubrovčani proširuju svoj teritorij od Kleka na sjeveru do Sutorine na ulazu u Bokokotorski zaljev, zajedno s otocima Mljetom, Lastovom, Elafitima i Lokrumom.

U 15. stoljeću potpuno je izgrađen državnopravni položaj Dubrovačke Republike, što znači samostalno biranje kneza i vijećnika, kovanje novca i državna zastava s likom sv. Vlaha, samostalno zakonodavstvo i pravo otvaranja konzulata u inozemstvu. Prema aristokratskom ustavu, temelj državne vlasti činilo je Veliko vijeće dubrovačke vlastele koje bira Vijeće umoljenih i Malo vijeće kao izvršni organ Velikog vijeća. Knez se birao svaki mjesec kao nominalni simbol vlasti.

Dubrovčani su već u 15. stoljeću dobro organizirali tranzitnu trgovinu s balkanskim zaleđem. Zbog sve jače osvajačke politike Turske na Balkanu, Dubrovačka Republika je 1525. prihvatila tursko pokroviteljstvo i plaćanje tributa, ali su od njih ishodili slobodu trgovanja po čitavom turskom carstvu, uz carinu od samo 2 %. Malena država, bez vlastite vojske, dovela je do savršenstva svoj obrambeni sustav vještom diplomatskom službom i razgranatom konzularnom djelatnošću. Ustrajavanje na neutralnosti u međunarodnim sukobima i pokroviteljstvu moćnih država, poglavito Španjolske i Vatikana, omogućuju joj očuvanje nezavisnosti. Jedini stalni konkurent i neprijatelj bila joj je Mletačka Republika.

Zlatno doba Dubrovačke Republike nastupa u 16. stoljeću kada sjaj i moć Mletačke Republike jenjava. Temelj prosperiteta čini pomorska trgovina. Dubrovačka trgovačka mornarica u 16. stoljeću svojom kvalitetom i brojem od 180 do 200 brodova dostiže svjetsku razinu. Grade se sve veći brodovi tipa galijuna, karaka i nava, koji poduzimaju sve duža i opasnija putovanja po cijelom Mediteranu, Crnom moru i oceanom do sjevernih luka Engleske i Njemačke, a plovili su i do Indije i Amerike. Dubrovčani postaju svjetski poznati i traženi prijevoznici tereta, s vrlo razgranatim pomorsko-trgovačkim poslovanjem.

Materijalno blagostanje, osjećaj sigurnosti i slobode, formiralo je kulturu življenja u humanističkom duhu i potaklo kreativan stvaralački polet. Dubrovnik doseže blistave domete u svom urbanističkom i graditeljskom razvoju koji se zadržao do danas u književnosti i pjesništvu (Marin Držić, Ivan Gundulić), znanosti (Ruđer Bošković) i mnogim drugim vidovima umjetnosti i kulture.

Opća kriza pomorstva na Mediteranu u 17. stoljeću pogodila je i dubrovačku pomorsku trgovinu. Katastrofalni potres 1667. doveo je Dubrovačku Republiku u kritično razdoblje borbe za opstanak i političkog očuvanja nezavisnosti. 18. stoljeće donosi Dubrovniku priliku za gospodarskom obnovom u pomorskoj trgovini pod neutralnom zastavom i tako dočekuje Napoleonovo ukinuće Dubrovačke Republike 1808.

Bečkim kongresom 1815. dubrovačka regija je pripojena ostalom dijelu Dalmacije i Hrvatske i od tada dijele zajedničku političku sudbinu.

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i srpske agresije na Hrvatsku, Dubrovnik je bio napadnut u listopadu 1991. neviđenom uništavajućom silom Srba i Crnogoraca, u nakani da čitav kraj osvoje i unište. Dubrovački kraj je bio okupiran i znatno porušen, a sam grad u osmomjesečnom potpunom okruženju više puta bombardiran i najbrutalnije razaran, posebno 6. prosinca 1991. g.

Danas je ratom oštećena spomenička baština Dubrovnika najvećim dijelom popravljena. Obnovljeni hoteli, vrijedni sadržaji Dubrovačkog ljetnog festivala, kao i druga kulturna događanja, bitni su preduvjeti za razvoj modernog turizma.

Izvor: http://www.tzdubrovnik.hr/

GDJE PRISTATI U DUBROVNIKU