Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Denis Bonetta: Posla će na moru uvijek biti

Sad je kriza, ali ona će proći. Ono što danas nije isto u odnosu na doba kad sam ja krenuo na more, jest da se izgubilo dosta od one romantike koja je pratila ovaj posao, ali bih svakako preporučio mladim naraštajima ovaj posao, jer uz puno truda i rada, te malo sreće, rezultati neće izostati
U svojoj je tridesettrogodišnjoj karijeri riječki kapetan Denis Bonetta ponio više vrijednih pomoračkih nagrada, među kojima prije tri godine i onu najprestižniju - Plavu vrpcu Vjesnika, za spašavanje njemačke nautičarke na Karibima. Najnovije priznanje nedavno mu je uručeno u Japanu, gdje ga je njegova matična kompanija Mitsui OSK Line (MOL) proglasila kapetanom godine. Nagrada je internog karaktera, no kada se zna da MOL upravlja flotom od preko 900 plovila, a riječ je o uglednoj kompaniji s visokim zahtjevima, priznanje dodatno dobiva na težini.
O nagradama, kaže ovaj zapovjednik tankera za prijevoz kemikalija, nikada nije razmišljao, već se trudio svoj posao obavljati na najbolji mogući način.
- Na Mitsuiju sam bio prvi Europljanin, prije dvadeset godina i nakon svih tih godina rada nagrađen sam ovim priznanjem. Iako, normalno, nisam radio zbog nagrade, ipak mi je drago da se netko sjetio i odlučio mi dodijeliti ovo priznanje za sve što sam učinio za kompaniju kroz sve ove godine. S druge strane, to je i obaveza da se tako dalje nastavi s radom. Što se tiče Plave vrpce, to je jednostavno nešto što se na moru dogodi. Meni se dogodilo da sam se našao u takvoj situaciji da smo spasili Njemicu koja je danima plutala na splavi, bez vode i hrane. O tome se ne razmišlja, nego kad se tako nešto dogodi, jednostavno čovjek čini sve da pomogne drugima u nevolji. Na moru to posebno dolazi do izražaja.
Koliko takve situacije ostavljaju traga na pomorcu? Slučaj spašene njemačke državljanke bio je vrlo potresan, je li se njena priča odrazila i na vas koji ste je spašavali?
- Nije lako ni slušati takve priče. Pirati su joj ubili supruga, a nju ostavili bez hrane i vode na maloj splavi na kojoj je plutala dva tjedna. Pucnjava, pirati, strašne su to priče. Inače su pirati zadnjih godina postali velika prijetnja i još jedan razlog za stres prilikom plovidbe ugroženim područjima, poput mora oko Somalije ili u Zapadnoj Africi.
Sada već davne 1994. ponijeli ste i nagradu Britanskog kraljevskog pomorskog meteorološkog ureda, kao najbolji pomorski meteorolog na moru.
- Da, u to vrijeme još smo slali redovita meteorološka izvješća s brodova i moja su bila ocijenjena najboljima te godine. I to je jedno lijepo priznanje, a osim toga u dva sam navrata zapovijedao najvećim brodom za prijevoz kemikalija do tad izgrađenim u svijetu - »Millenium Explorer-om«, nosivosti preko sto tisuća tona, po mnogo čemu jedinstvenim, što mi je također bila velika čast i zadovoljstvo, ne samo zbog broda, već i zbog rute koja nas je tom brodom redovito vodila kroz Magellanov prolaz, što je zahtijevalo posebno iskustvo. Za pomorca je zapovijedanje takvim brodom velika čast.
Možete li nam ukratko ispričati svoju profesionalnu »rutu«, put koji ste prošli od obrazovanja do danas. Je li bilo još takvih neuobičajenih epizoda?
- Potičem iz pomoračke obitelji, pa nisam nikad puno dvojio što želim raditi. Početak je bio klasičan za pomorca moje generacije - Pomorska škola u Bakru, kadetura na Jugoliniji, poručnički ispit pa Pomorski fakultet i Jugoslavenska ratna mornarica. Nakon toga sam otišao na tadašnji Istraplov, gdje sam došao do zvanja »chiefa«, nakon čega odlazim na brodove pod stranim zastavama. Prvi »stranac« mi je bio jedan vrlo specifičan brod - ledolomac jedne norveške kompanije kojim smo održavali polarni servis između Europe i Svalbarda, luke Spitzbergen, što je najsjevernija točka do koje brod može uopće doći. Vršili smo opskrbu polarnih stanica, a kad bi led bio predebeo za nas, onda smo radili po Baltiku. Nakon toga prešao sam na chemical tankere, na kojima plovim do danas. Plovio sam, dakle, krajnjim sjeverom, na jugu kroz Magellanov prolaz, tako da možda ne mogu reći da sam plovio baš svim morima svijeta, ali malo ih je na kojima nisam bio.
Čini se da postoji veliki jaz u potražnji za nižim i višim časničkim kadrovima. Dojam je da kompanije uglavnom traže već gotove zapovjednike, upravitelje, prve časnike, a da nisu sklone ulagati u njihovo stvaranje?
- To je točno. Radi se o trendu gdje bi svi htjeli što mlađeg zapovjednika ili upravitelja stroja, sa što većim iskustvom, što je teško naći. Da bi se došlo do zapovjednika, odnosno upravitelja, pomorac mora proći jedan standardni put, od kadeta, preko trećeg, drugog i prvog oficira do zapovjednika. Međutim, iz raznih, prvenstveno financijskih razloga, kompanije preferiraju zapošljavati niže oficire iz istočnih zemalja, posebno s Dalekog istoka, u odnosu na Europljane. Iako, moram reći i da su se danas razlike u plaćama između, recimo, trećeg oficira iz Hrvatske ili onoga s Filipina gotovo izbrisale, tako da neke velike razlike često i nema. No, problemu u zapošljavanju mlađih časnika u zadnjih nekoliko godina pridonosi i kriza u pomorstvu, zbog koje su nestali brojni brodari, a velik broj brodova je postao višak. Prognoze za 2013. godinu govore da smo dotakli dno i da bi stvari ipak trebale krenuti nabolje.
Kakve je promjene doživio vaš konkretan posao zapovjednika posljednjih godina? Sve se češće, naime, govori o tome da su zapovjednici preopterećeni administrativnim poslovima nauštrb vođenja broda, a s druge su strane sve izloženiji kriminalnom progonu pod raznoraznim optužbama, od šverca droge do onečišćenja.
- Točno. Osamdeset posto mog radnog vremena na brodu otpada na administraciju ili, bolje rečeno, birokraciju. To su silni papiri, dokumenti, komunikacija. Posebno je to izraženo na tankerima, prilikom svakog dolaska u luku, zbog velike osjetljivosti javnosti prema zagađenju okoliša. Zbog toga smo pod velikim povećalom, a uz to se stalno povećavaju zahtjevi po pitanju sigurnosti i zaštite, zapravo u svim aspektima rada na brodu. Svaki put kad se iskrcam, pohađam razne tečajeve i nadogradnje postojećih znanja, zatim ako se bilo što loše dogodi na kompaniji, na seminarima analiziramo kako izbjeći da se to ne ponovi i tako dalje. Prioritet na mojoj komapniji je sigurnost, kao i na svim drugim odgovornim kompanijama, jer najgore što se i brodaru i posadi može dogoditi je nesreća i zapovjednik je tu pod velikim pritiskom. Drugi veliki problem je kriminalizacija jer u mnogim zemljama je, ne znam zašto, postalo uobičajeno bez ikakvih dokaza za bilo što optužiti zapovjednika samo zato jer je to što jest. Imali smo primjer našeg kapetana Laptala koji je proveo godinu i pol u zatvoru u Grčkoj, iako se kompletna pomorska javnost digla, budući da nije bilo nikakvih dokaza protiv njega. Tada je jedan poznati strani stručnjak za pomorsko pravo postavio dobro pitanje - Biste li zatvorili direktora hotela jer je u jednoj od soba pronađena droga? Ili vlakovođu jer je netko u vlaku prenosio drogu? Naravno da ne bi, ali pomorske kapetane se zatvara. Iako je droga, u Laptalovom slučaju, bila u jednom od tisuća paketa banana koje je brod prevozio. Nemoguće je fizički pregledati cijeli brod i teret.
Kapetane se često zatvara i zbog nesreća koje nisu mogli izbjeći.
- Točno. Imamo primjer tankera »Prestige«, čiji je zapovjednik tražio luku zaklona, ali su ga španjolske vlasti odbile primiti u bilo koju od luka. No kada je brod nakon toga u nevremenu pukao, što je rezultiralo velikim zagađenjem obale, u zatvoru je završio - upravo zapovjednik, iako je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi nesreću. Zato je među mojim kolegama opravdano prisutan strah da bi i oni mogli jednog dana ispaštati za tuđe greške. Riječ je o ozbiljnom problemu.
Reforma poreznog sustava za pomorce donijela je određene pomake, ali istodobno i niz novih problema, posebno izazvanih krutošću administracije, kao po pitanju isplate zaštitnog dodatka na mirovine, zbog čega pomorcima i dalje nije isplativo otići u starosnu mirovinu sa 60 godina, iako im zakon to omogućava.
- Nevjerojatno je da se na tome nije malo više i detaljnije poradilo i konzultiralo sa Sindikatom pomoraca koji stalno naglašava realne probleme s kojima se suočavamo. Stalno se priča da smo pomorska zemlja, ali mislim da se premalo radi na rješavanju problema koji muče pomorce, da ih se zaštiti. Beneficirani staž smo u Jugoslaviji imali, pa nam je oduzet, i na kraju opet vraćen, ali ga u stvarnosti ne možemo koristiti niti je to zaživjelo. Pomorci, bez obzira gdje rade, većinu novca troše kod kuće, štede u domaćim bankama, ali administracija se prema njima vrlo kruto odnosi.
Došlo je to posebno do izražaja u slučaju pomoraca s Katine koji su jedva spasili živote, ali država im, iako u godinu dana na brodu nisu zaradili ni centa niti će taj novac ikad vidjeti, želi naplatiti doprinose za vrijeme provedeno na brodu. Je li administracija trebala, barem u njihovom slučaju, pokazati drugačije lice?
- Ne samo da moraju platiti desetke tisuća kuna iako nisu zaradili ništa, već je jednome od njih, mom školskom kolegi Branku Mičetiću, nepovratno uništeno zdravlje i od njega koji je teško bolestan i više ne može na brod, država traži da plati davanja. Takve bi se stvari trebale rješavati u deset minuta - ne možeš raditi, nisi dobio plaću - oslobođen si obaveza. Jednostavno, ali ne znam zašto se kod nas komplicira.
S vašim iskustvom, i uzimajući u obzir sve što ste naveli, biste li mladom čovjeku preporučili pomorsku karijeru? Biste li, recimo, svom djetetu preporučili da krene vašim stopama?
- Posla će na moru uvijek biti. Golema većina svjetske trgovine robom i energentima odvija se morem i to se neće promijeniti u bližoj budućnosti. Sad je kriza, ali ona će proći. Ono što danas nije isto u odnosu na doba kad sam ja krenuo na more, jest da se izgubilo dosta od one romantike koja je pratila ovaj posao. Brodovi stoje kraće u lukama, sve je ubrzano, manje je vremena za opuštanje i izlaske, ali bih svakako preporučio mladim naraštajima ovaj posao, jer uz puno truda i rada, te malo sreće, rezultati neće izostati. Budući hrvatski pomorci imaju dobre temelje jer školovanje u našim pomorskim učilištima vrlo je kvalitetno. Posebno bih pohvalio Pomorsku školu u Bakru i Pomorski fakultet u Rijeci, iz kojih sam i ja potekao, a koji se zbilja trude budućim pomorcima dati ono najbolje što se danas može. Uz sve to, pomorstvo će sigurno još dugo vremena biti atraktivno zanimanje

Birati veliku kompaniju pa i za manji novac
Slučaj Katina je potencirao i problem nesavjesnih poslodavaca, domaćih i stranih, koji pomorce sve češće ostavljaju na cjedilu, bez novca, često po zabitima tisućama kilometara od doma. Kako se zaštititi od takvih brodara?
- Moj je savjet svakom pomorcu da se dobro raspita i provjeri kamo ide. Znam da je mnogima danas teško naći ukrcaj pa pritisnuti materijalnom situacijom prihvaćaju bilo kakvu ponudu za posao, međutim često u takvoj situaciji ostanu bez plaće i zapadnu u još teži položaj. Sigurno je da bi i država trebala iznaći mehanizme da pomorca zaštiti od takvih poslodavaca, ali i sami pomorci trebaju biti vrlo oprezni iako, ponavljam, često nisu u mogućnosti birati. Ali ako izbor postoji, uvijek je bolje izabrati velike, stabilne kompanije, možda i za manji novac nego na nekakvim malim kompanijama s dva-tri broda koje danas jesu, sutra nisu, i predstavljaju veliki rizik za pomorce.

Za čitavu generaciju kadeta bilo je mjesta na Jugoliniji
Nedavno smo imali primjer da je također hrvatski zapovjednik, Žarko Buljević, zajedno s još šest naših časnika izveo prvo komercijalno putovanje LNG tankerom preko Arktika, između Norveške i Japana.
- Da, u zadnje smo vrijeme svjedoci da naši pomorci sve češće preuzimaju zapovjedništvo na najvećim, najskupljim, ili po nečemu drugom značajnim brodovima, što je svakako dobra vijest i govori da su hrvatski pomorci i dalje traženi stručnjaci u svom poslu. Inače, uvjeren sam da će zbog globalnog zagrijavanja pomorski promet Arkitkom u budućnosti sigurno znatno rasti.
Kadeturu ste odradili na tadašnjoj Jugoliniji. Koliko je danas, kada više nema jakih nacionalnih brodarskih kompanija, mladom pomorcu teže započeti karijeru nego što je to bilo u vrijeme kada ste vi počinjali?
- Danas je to veliki problem. Kad smo mi maturirali u Bakru, za čitavu generaciju je bilo mjesta za kadeturu na Jugolinijinim brodovima, da ne spominjem druge kompanije. Bilo je neusporedivo lakše početi, pogotovo u Rijeci, gdje danas praktički nema više niti jednog značajnijeg brodara. Kadetima je teško naći brodove.

ARHIVA