Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Dalmacija zimi je idealno mjesto za bijeg

Tiha, predivna, samo vaša. Znate onaj osjećaj kad poželite pobjeći od svega. Ozbiljni ljudi tvrde da se s problemima treba suočiti. Ne slušajte ih. Pobjegnite. Dalmacija zimi je idealno mjesto za bijeg.

Na trajekt Jadran stane oko 1.200 ljudi i 120 vozila. Tog zimskog nedjeljnog jutra bilo je četvero putnika, dva automobila stajala su usred ogromne prazne utrobe broda. Kako je prazan Jadran, tako je prazan i Trpanj, mjesto na poluotoku Pelješcu u koje sam stigao. Nijedan dio Hrvatske ne prolazi kroz tolike promjene tijekom godine kao Dalmacija. Od ljetne vreve i buke stranih jezika, mirisa palačinki i krema za sunčanje, suncobrana, Mladena Grdovića i preskupe pizze nije ništa ostalo. Zatvorena, zaključana, zaboravljena, oslobođena od ljudi. Dalmacija od valova i tišine.
Kažu ozbiljni ljudi da ne treba bježati od problema, da se treba s njima suočiti. Nemojte ih slušati. Pobjegnite. Daleko od Zagreba ili gdje već živite, daleko od drugih ljudi. Od računa, besmislenih poslova, recesije, Linića, Perkovića. Od svih i svega. "Pakao to su drugi (tj. ljudi)", zapisao je Jean-Paul Sartre u svom djelu Bez izlaza. Pronađite svoj izlaz, bar na deset dana. Pelješac je idealno mjesto za to.
Razveden, brdovit, a ako pogledate na Zmijino brdo, vrh najviše planine na poluotoku, shvatit ćete da može biti i surov. Pelješac je još uvijek, na nekim mjestima, netaknuta divljina. Prva asocijacija na njega su vina i vinogradi, posebno sorta plavac mali od koje se proizvode Dingač i Postup. Tek kad vidite taj kamenjar i nagibe pod kojima ti vinogradi 'vise' s planina, moći ćete shvatiti zašto ova vina koštaju toliko. No to sad nije bitno. Zimi su ostavljeni prirodi, ljudi u njih ne zalaze. Ceste, staze i puteljci koji vode do njih mogu biti samo vaši. U ovo doba godine postoje cijela sela i zaseoci koji su pusti. U njima ili nitko ne živi ili ih tek povremeno obilaze. Ministar financija bi možda tu vidio samo dodatne kvadratne metre na koje može 'lupiti' porez, a vi vidite prekrasna mjesta prepuna tišine okružena poljima zrelih mandarina.

"Ovdje su fašisti februara 1943. godine strijeljali Mariju Radeljević, prvoborca i rukovodioca KP i SKOJ-a, koja je pred smrt herojski uzviknula: Kukavice, pucajte u prsa, moji će me drugovi osvetiti." Natpis je to na izblijedjeloj spomen-ploči, svjedočanstvo iz Drugog svjetskog rata kad je Pelješac bio pod okupacijom Talijana. Put uz koji se nalazi prolazi kroz Donju Vrućicu, mjesto u kojem, kažu, živi desetak ljudi. Pored ceste dvije automobilske olupine, svjedočanstvo da se staro mijenja novim. Ljudi nigdje. Cesta vodi dalje prema jednoj od najljepših plaža na Jadranu - Divni. Ljeti je tu kamp, sidre se jedrilice, plaža se šareni od suncobrana. Sad je, od gostiju, tu samo nasukano drvo, pobijeljelo od mora, kiše i soli.
Ako vam se učini da čujete plač beba, to su samo čagljevi, plahe životinje iz porodice pasa, čije glasanje podsjeća na dječji plač. Najaktivniji su popodne, noću i pred zoru. Ponekad možete čuti stotine njih kako 'plaču'. Taj zvuk, zato što je toliko sličan ljudskom plaču, tužan je, pomalo i sablastan. Zimi će vam oni biti jedini pratilac na skitnjama kroz poluotok.
Danima i tjednima može se hodati Pelješcem, a da svaki dan krenete drugom stazom. Misli i probleme donesene iz stvarnog života izgubit ćete negdje putem, odložiti ih ispod nekog čempresa. Nekad od problema trebate pobjeći da biste vidjeli rješenje. Trebate se izgubiti da biste se opet našli. Zato postoji Pelješac koji spava, dok ga ljeto i turisti ne probude. Njegov san je vaša najljepša java. Nakon toga ćete biti spremni za povratak u surovu borbu za egzistenciju.

Vratite se u stvarnost uz poklič: "Pucajte mi u prsa, moji će me drugovi osvetiti!"