• hr
  • en
  • de
  • it

Cicibela je pravi antifašist

Kad je u prošli petak Marino Mijat, s predstavnicima udruge Betinska brodogradnja 1740. i Muzeja betinske drvene brodogradnje, pokucao na vrata Konzervatorskog ureda u Šibeniku i njihovim djelatnicima službeno uručio zahtjev za upisom svoje gajete Cicibele u registar pokretnih kulturnih dobara, učinio je još jedan važan korak u tisućljetnoj epizodi radnog naziva ‘dolazak Hrvata na more'. Proces je to koji, ma kako čudno zvučalo, još traje, jer nam je, barem kad je vrednovanje pomorske baštine posrijedi, narodna svijest još uvijek iza Karpata

'Na moru, hrvatske granice su crtali brodograditelji, njihovi brodovi i pomorci. Ono što su na kopnu crkvice i utvrde, to su na moru tradicijski brodovi - civilizacijska i kulturna dobra bez premca. Nažalost, za to nema previše razumijevanja‘, kaže Marino, koji je u neku ruku veteran borbe za pomorsku baštinu. Još 2002. godine tražio je od države pomoć u obnovi Cicibele koju je zatekao zapuštenu u zadarskoj lučici Foši i, kako kaže, naišao tek na puno riječi.
‘Riječ je o jednom od zadnjih brodova u kojima je sačuvano umijeće betinskih brodograditelja, gajeti koja je u 85 godina plovidbe sudjelovala u svim prijelomnim događajima na ovom našem dijelu Jadrana. Takvo plovilo nije samo posjetnik na prošlost, nego nudi mogućnost očuvanja identiteta za budućnost', kaže Marino i priča Cicibelinu biografiju, koja zvuči kao u drvo pretočena pjesma Ljube Stipišića - ‘Dalmatino, povišću pritrujena'.

Kao ‘Danica' Cicibela je izgrađena 1931. godine u škveru (brodogradilištu) kalafata Jere Filipija - Tošulova u Betini. Naručitelj je bio Tome Gregov - Taškela iz Preka na otoku Ugljanu, a po završetku gradnje naručitelj je isplatio kalafatu gajetu sa 1.200 litara maslinovog ulja umjesto da plati u novcu, što je tada bio čest običaj u Betini.

Svom prvom vlasniku služila je za održavanje prekomorskih posjeda u Zadru gdje je obrađivao svoje maslinike, vinograde, voćnjake... Tijekom Drugoga svjetskoga rata postala je - antifašist, što nije floskula, nego bjelodana činjenica. Na vesla i jedra prevozila je izbjeglice (žene, djecu i starce) do Kornata, gdje su ih preuzimali saveznici te prevozili dalje prema otoku Visu, da bi na kraju bili odvedeni u izbjeglički kamp El Shatt u Egiptu.
‘Dan je provodila potopljena u plićaku na Kornatima radi zavaravanja ratne avijacije (potopili bi je puneći je kamenom i vadeći čep s dna broda), da bi je predvečer podigli iz mora i osposobili za plovidbu', kaže Marino. Nakon rata gajeta je demobilizirana i pretvorena u zadružni brod za prijevoz putnika i tereta na relaciji Preko - Zadar. U tom periodu ugrađen joj je motor, a potom je vraćena obitelji Gregov.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća otkupio ju je profesor Emanuel Marušić iz Zadra koji ju je koristio za plovidbu i razonodu, promijenivši joj ime iz Danica u Cicibela. U Zadru je dočekala i Domovinski rat. U granatiranju Zadra 1993. godine pogođena je gelerima te je potopljena na vezu. Ubrzo je podignuta, sanirana i osposobljena za plovidbu, ali je 2002. opet u lošem stanju.
Marino Mijat, branitelj i tadašnji vanjski suradnik zadarskih restauratora, tada je odlučuje spasiti i obraća se legendarnom betinskom brodograditelju Čedomiru Burtini - Ćiri.
‘Sedam godina trajala je obnova, koja bi bila nemoguća bez pomoći lokalnih institucija i prijatelja. Dio originalnih dotrajalih dijelova Cicibele pohranjen je i izložen u Pomorskoj zbirci Grada Zadra (HAZU). Po završetku rekonstrukcije ‘Cicibele' od izvorne građe broda zadržana je jedna petina. Cicibela je preporođena i porinuta 24. srpnja 2011. godine u Betini, kum broda bio je general Ante Gotovina, a ta ‘kanata' (porinuće) bila je na neki način prekretnica u tretmanu pomorske baštine u ovom dijelu Dalmacije', kaže Marino.
Bilo je to vrijeme kad je Udruga betinska brodogradnja 1740. s lokalnom vlašću pokrenula inicijativu za formiranjem Muzeja betinske brodogradnje, što se zbilo u ljeto 2015. godine.

‘Cicibela nije samo važna kao svjedok povijesti, u njenih 7,70 metara dužine krije se posebnost betinskog brodograditeljskog genija', kaže Kate Šikić Ćubrić, v. d. ravnateljice muzeja u kojem je ‘Cicibela' glavni živi eksponat. Muzej je naime zamišljen na dvije razine: o umijeću brodogradnje doznaje se obilaženjem izložaka, ali i odlaskom do lučice u kojem su vezane betinske gajete.
‘Betinska gajeta je robusnije je forme i konstrukcije od komiške falkuše ili korčulanske gajete. Betinski meštri uspjeli su gajetu kao izvorni ribarski brod inovacijama savršeno prilagoditi životnim potrebama i ruralnom gospodarstvu stanovnika otoka. Gajeta je po dimenzijama obiteljski brod, a svi članovi posade morali su znati njome upravljati. Gajeta je služila i za ribarenje. Na gajeti se i stanovalo', kaže Šikić Ćubrić ističući važnost Cicibele kao prve betinske gajete starijeg tipa koja je u potpunosti obnovljena, tako da se sačuva originalni oblik.
‘Nakon toga uslijedile su rekonstrukcije drugih gajeta i pokrenut je trend očuvanja i izrade drvenih brodova na našem području. Danas u rivi imamo velik broj brodova, ali Cicibela najvjerodostojnije predstavlja našu povijest i suživot ljudi s otocima i morem. Veliko je značenje Cicibele za naš Muzej zato što ona utjelovljuje sva znanja koja su sačuvana i prikazana u našem postavu. Upravo je preko njenog primjera 2015. godine Ministarstvo kulture RH je Umijeće gradnje betinske gajete zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro i upisalo ga u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zbog toga mislimo da isti tretman kao pokretno dobro zavrjeđuje i Cicibela', kaže Šikić Ćubrić. Pritom ‘Cicibela' nije statist u lučici, ona nudi posebno iskustvo tradicijske plovidbe.
‘Svake godine ‘Cicibela' sudjeluje na tradicionalnim regatama drvenih brodova s latinskim jedrom duž hrvatskog dijela Jadrana. Na njoj se organiziraju i edukacijske radionice, u suradnji s lokalnim institucijama i civilnim udrugama', kaže Marino kojeg veseli i korištenje broda u turističke svrhe.
Dijana Bolanča, kustosica u šibenskom ‘Konzervatorskom zavodu', koja je radila na zaštiti betinske brodogradnje kao nematerijalne baštine ističe Betinu kao dobar primjer.
‘Priča o ‘Cicibeli' pokazuje kako se baštine ne može silom štititi, tako da netko u uredu zamisli neki projekt pa uvjerava lokalnu zajednicu u njegovu važnost. Ma koliko taj uvid bio dobar, on neće zaživjeti, ako ne postoje ljudi koji ga osjećaju kao svoj, ako nema nositelja koji će i dalje upražnjavati tu vještinu, ako nema vlasnika koji će brinuti o brodu. Zahtjev za upisom Cicibele mora proći proceduru, na temelju koje će se odrediti točne obveze vlasnika prema državi (prije svega da brine i održava kulturno dobro) ali i obveze države prema njemu', pojašnjava Bolanča.

U Zagrebu pak u Ministarstvu kulture Katarina Radatović Cvitanović, voditeljica Službe za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu ističe kako
Ministarstvo vodi Registar kulturnih dobara RH koji je javna knjiga i u njega se upisuju: nepokretna, pokretna i nematerijalna dobra na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. godine.
‘Zakon je takav kakav jest. Brod je pokretno kulturno dobro i u raspodjeli nevelikih sredstava sudjeluje s drugim oblicima pokretne kulturne baštine. Ono što je važno je da je u kojeg podnosi vlasnik potrebno podastrijeti sve podatke koji se traže. Za stručno mišljenje vlasnici su se najčešće obraćali kustosima muzeja koji mogu kompetentno razložiti posebnosti i vrijednosti zbog kojih se smatra da bi brod trebalo zaštititi, te dati kraće komparativno određenje u odnosu na druge brodove na Jadranu koji su najbliži po sličnosti, tipu i vremenu gradnje. Takva procedura čeka i ‘Cicibelu'. Tek završenim postupkom stjecanja pravne zaštite otvara se mogućnost financiranja konzervatorsko-restauratorskih radova. Kriteriji za odabir prioriteta su stanje i ugroženost kulturnog dobra, pri čemu nije uobičajeno da se financiraju dobra uključena u komercijalno poslovanje', kaže Radatović Cvitanović.
Bude li upisana u registar kulturnih dobara ‘Cicibela' će se među inim naći u društvu ‘guca' iz Selca, kaića iz Splitskog pomorskog muzeja, bracere ‘Korvin' s Veloga Lošinja, riječkog trabakula ‘Larus', ali i Titovog ‘Galeba' te njemačkog eksplozivnog čamca. Svaki od njih ima zanimljivu priču, ali ona ‘Cicibelina' uklopljena u Muzej betinske brodogradnje bez sumnje je ne samo neupitno izvorna nego i najosmišljenija.
Koliko je meni poznato, betinski muzej zasad se jedini može mjeriti s Kućom batane, projektom posvećenim rovinjskom ribarskom plovilu, inače pionirskom projektu posvećenom vrednovanju pomorske baštine.

Izvor: www.tportal.hr