Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Brodi, pazite, spušta van se eroplan...

Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Split, sredina ljeta, vrhunac je sezone. Centar grada pun je domaćih i fureštih.
Riva je puna, a bome i Matejuška, na kojoj stotine bekpekera i studenata, parova s djecom i starih ribara šeću i piju pivo koje su kupili preko puta u kiosku. A onda - u svom tom pulsirajućem, ljetnom điru najednom naiđete na - ogradu. Ta ograda prostor dijeli na onaj dio u kojem je ljudska vreva i onaj koji je za pristup zabranjen. Na toj ogradi jedan je prolaz na kojem je stjuardesa. Ona na ulazu drapa boarding karte onima koji su bukirali dnevni hidroavionski let za Hvar u 12.50.
Kad prođu check in, putnici aviona za otok tada ulaze na gat Matejuške na kojem je policijski pregled prtljage. Tamo - na zvizdanu, između nepituranih gajeta i pasara osovljenih na četiri coka, policajac skenira prtljagu koja se ukrcava u hidroplan.
Točno po voznom redu, check in se obustavlja, putnici se ukrcaju preko pasarele, a hidroplan De Havilland DHC 6 kreće.
Širok i trom poput ploveće bačve, okreće se kroz akvatorij splitske luke. Tu- u tih par sto metara mora- traži prolaz između Sunseekera i Beneateaua koji čekaju na red za točenje goriva na jedinoj nautičkoj pumpi između Trogira i Milne - onoj ispred hotela "Marjan". Hidroavion se gura između njih, zaobilazi jahte na vezu, nastoji ne pregaziti majušne optimiste na kojima upravo vježbaju budući olimpijci iz JK "Mornar" i JK "Labud".
Potom nastoji izbjeći sudar s trajektima i brzim brodovima koji u gustom ritmu izlaze na svojim linijama za Velu Luku, Stari Grad, Rogač, Supetar i Jelsu. Nakon što je uspio svladati sve te prepreke, hidroavion se - polako i s mukom - uspio domoći izlaza iz gradske luke. Tamo mu treba nekoliko stotina ili čak i tisuću metara da bi napravio ono za što je avion načinjen: dakle, poletio.
No, tamo slijede daljnje nezgode. Oko Sustipana upravo jedre laseri jedriličarskog kluba, kojima je to polje za trening. Iza njih- ispred Kašteleta - na maeštralu koji je upravo ojačao poput strijela jure windsurfi koje su ljudi iznajmili na Obojenoj svjetlosti. Malo dalje - uz same stine Sturina - morem plovi jato morskih kajaka koji su uplatili turu morskog obilaska Marjana.
Još dalje - tamo pred Kavom i prema Slatinama - stotine su domaćih brodica, ljudi koji su barkom izišli kupati se pod Čiovo ili loviti ribu na dobrim slatinskim poštama. Ali - to nije kraj.
Budući da je subota, iz velikih komercijalnih marina u Kaštelima upravo je tog jutra izišlo oko 150 unajmljenih krstaša koji u nepravilnim razmacima, s napuhanim špinakerima, jedreći obilaze puntu Marjana. I nisu jedini.
E, ima još nešto
Upravo u tom trenutku, puntu Marjana obilazi i trajekt koji razvozi cisterne za otočne pumpe, potom remorkeri na putu za Sjevernu luku, vojni brodovi iz Lore, istraživački brod Oceanografskog instituta, a tamo je - začudo - i jedan bulk carrier od par desetaka tisuća tona koji u Sjevernu luku upravo nosi tovar rasutog tereta. E, da - to nije sve.
Nešto smo zaboravili. Ispred Kašteleta i Ježinca upravo se u tom trenutku nalaze jedan, ili još bolje dva kruzera. S kojih - poput vrijednih mrava - morski šatlovi svakih pet minuta razvoze putnike do lukobrana kapetanije.
Prizore koje sam upravo opisao gledat ćemo možda već ovog ljeta budu li splitska Županija i Grad Split doista odobrili njemačkoj tvrtki European Coastal Airlines da koristi splitsku luku kao polazište, a Matejušku kao ukrcajnu bazu za hidroplanske veze s otocima.
O tome trebaju li otocima doista hidroplanske veze, koliko su one na korist turizmu i domaćima, te koliko su one realne i ekonomski održive, ne bih sudio, jer se o tome i ne može govoriti bez kolona brojki. No, sama zamisao da se usred ljeta Matejuška i čiovska vrata koriste kao zrakoplovni terminal i poletna staza do te je mjere lišena zdravog razuma da sve donedavna nisam uopće mogao zamisliti da bi netko o njoj ozbiljno mogao pomišljati.
Očito sam podcijenio hrvatsku birokratsku glupost. Naime - kako smo ovih dana čitali- Splitsko-dalmatinska županija dala je njemačkim poduzetnicima podršku da središnji dio splitske rive pretvori u aerodromski terminal, a najavljuje se i moguća koncesija na pomorsko dobro.
Njemački inicijatori iz tvrtke European Coastal Airlines već se godinama provlače kroz hrvatske novine. Nebrojeni članci dosad su napisani o sirotim stranim investitorima koji su - eto - stigli na Jadran s kreativnom idejom, da bi se nasadili na oštre hridi hrvatske indiferentne birokracije.

Em nisu dobili koncesiju, em im lučka uprava ne da luku, em im vojska ne da Divulje, zapomagali su svih ovih godina ljudi iz ECA, a njihov se slučaj u politički naivnom hrvatskom medijskom pejzažu počeo tretirati kao tipični primjer „antipoduzetničke klime", i „birokratskih zapreka" koje treba „ukloniti". Na koncu, kad su uz trijumfalne fanfare pojedinih medija „birokratske prepreke" konačno uklonjene, čini se da su Splićani došli razboru i shvatili da je njemačkom projektu najveća prepreka - zdrav razum.
Projekt „aerodroma Matejuška" - naime- kao samorazumljivo bi podrazumijevao da bi se građani Splita i turisti morali ukloniti s jednog od najpopularnijih gradskih prostora zato da bi se stvorio sigurnosni kordon za zračni promet, ali i našlo mjesta za prateću infrastrukturu (spominje se čak i kafić!).
O tom aspektu priče već je jučer u istom ovom listu pisao Damir Šarac i tomu se doista nema što dodati.
No, ideja da bi gradska luka i kanal između Marjana i Čiova bili manevarski prostor hidroplana suluda je čak i kad ne bi bilo problema agresije na Matejušku. Jer, onaj kome je na um pala takva ideja očito živi u birokratskoj kuli bjelokosnoj i uopće ne razumije što je to splitski akvatorij sredinom ljeta.
Prostor od punte Marjana do Zente - naime - u tom je razdoblju doslovno pomorski mravinjak u kojem u svakom trenutku kuljaju tisuće plovila svih veličina, od windsurfa, sea kayaka i sandolina do trgovačkih brodova s tisućama kontejnera. I nije riječ samo o tome da bi njemački De Havilland remetio mir šake dokonih vlasnika brodica. Riječ je o tome da taj komad prevrijednog akvatorija doslovno ključni prostorni resurs od kojeg stotine ljudi u Splitu žive.
Onaj tko je mogao pomisliti da će se hidroplan gurati u splitskoj luci u tom krkljancu i da će polijetati u čiovskim vratima prekrcanim brodovljem, naprosto nema pojma kako izgleda stvarnost izvan kancelarije.
A najveći je apsurd da Split i njegova uža regija imaju obalu dugu desetke kilometara, te da je priobalje šireg gradskog prostora prepuno neiskorištenih, devastiranih obalnih zona. Umjesto da se neka od njih reaktivira i privede smislu, morski se „aerodrom" gura u prostor pun kao oko, zato jer je nekom zapao za oko i jer mu je tako zgodno. Umjesto planiranja, opet imamo lobiranje i improviziranje pod- nažalost, i medijskim- pritiskom.