Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Britanske morske tvrđave - nevjerojatna priča

Zahrđali tornjevi porazbacani po pučini Sjevernog mora jedan su od najjezivijih prizora na koji možete naletjeti ploveći svjetskim oceanima i morima. Ratna ostavština iz Drugog svjetskog rata, koja izgleda kao da je ispala iz stripa o Martiju Misteriji, još uvijek se nalazi u vodama kraj britanskog otoka. Golema zdanja poslije rata poslužila su kao utočišta piratskim radio stanicama, a u jednoj je utvrdi čak i osnovana država koja nikada nije priznata, a njeni stanovnici smatraju se najmanjom nacijom na svijetu. Naime, na napuštenoj morskoj utvrdi živi ih svega 27.

Kada su i, inače ignoranciji skloni Britanci, napokon shvatili da Hitlerova ruka neće zaobići ni njihov izolirani otok, negdje tamo sredinom 1940. godine britanski stručnjaci panično su počeli razvijati metode moguće obrane od nacističke čizme. Mnoge od smišljenih metoda za to su doba bile itekako inovativne pa čak i danas neke od njih izgledaju kao da su izašle iz SF filmova ili stripova o Martiju Misteriji. Upravo takav je projekt arhitekta Guya Maunsella koji je osmislio kako se zaštiti od najveće opasnosti po britanski otok - njemačkog Luftwaffea, koji je u području ušća Temze u Sjeverno more sijao magnetske mine i tako blokirao Londonu vrlo bitan plovni put.
Stoga je Maunsell u jesen 1940. godine osmislio sustav protuavionskih „tvrđava" koje su izgrađene na kopnu, a potom otegljene i raspoređene u vodama Sjevernog mora. Prvo se krenulo u realizaciju golemih morskih tvrđava. U njih su smješteni teški topovi koji su imali zadaću branjenja otoka kako od napada iz zraka, tako i od vojnih akcija s mora. Prema sjećanjima očevidaca potapanje jednog morskog monstruma trajalo je svega petnaestak minuta, a kamen sa srca projektantima je pao kada su otkrili da je njihov strah kako će, zbog velike težine na vrhu, tornjevi prilikom potapanja završiti na dnu mora, bio neopravdan. Naime, svaki monstrum bio je težak otprilike 4.500 tona, a sami vrh tvrđave teži preko 2.600 tona.
Posada je bila smještena u betonskim stupovima, a sastojala se od stotinu vojnika. Prva morska tvrđava otegljena je u veljači 1942. godine, a do ljeta su „posijane" i ostale. Ukupno njih četiri - Rough Sands, Sunk Head, Tongue Sands i Knock John. Nešto kasnije krenulo se i u realizaciju manjih i bitno lakših tvrđava Shivering Sands Army Fort, u obliku tornjeva, gustog rasporeda. Njihovi protuavionski topovi u ratu su oborili 31 bombarder i 22 neprijateljska lovca. Ta je ratna ostavština u mirnodopskom razdoblju odigrala značajnu ulogu u nekim vrlo neobičnim događajima.

Naime, već 1964. godine u jednom od tornjeva osnovana je piratska radio postaja Radio Sutch, koja je kasnije prodana Reginaldu Calvertu, a on je u istu svrhu „upogonio" čak pet tornjeva. Nakon što je ubijen, piratsku stanicu preuzela je njegova supruga, a ubrzo su tornjevi ponovno napušteni. Vrh jednog od tornjeva 1990. godine uništen je kako bi poslužio u prognostičke svrhe, a prije šest godina umjetnik Steven Turner proveo je šest tjedana u jednom od tornjeva potpuno sam kako bi realizirao svoj projekt o kontemplaciji i vremenu u izolaciji.
Ipak najčudnija i potpuno jedinstvena priča u svjetskim okvirima odigrala se oko morske tvrđave Roughs Tower, koja je bila smještena izvan britanskih teritorijalnih voda, nedaleko Ipswicha. Tu je činjenicu iskoristio Britanac Paddy Roy Bates da ustvrdi kako njemu pripada pravo na taj objekt, nakon što su ga kolege pirati izbacili iz zajedničkih projekata. U svemu ga je podržavao i njegov sin Michael koji je 1968. godine s platforme čak i zapucao prema britanskom vojnom brodu zbog čega je i uhićen. Međutim, s pravom se nikad ne zna pa su Batesovi na sudu trijumfirali, budući sud nije mogao negirati činjenicu da je Roughs Tower izvan britanskih teritorijalnih voda. Ta ih je presuda učvrstila u naumu da proglase neovisnu državu Sealand, koja je do danas ostala nepriznata, dok su „Sealanđani" najmanja nacija svijeta. Prema zadnjem popisu u Sealandu, odnosno u morskoj tvrđavi živi 27 osoba, a državom još uvijek rukovode Batesovi koji se uveli i valutu sealandski dolar. Zajedno s monetom još 1975. godine Bates, koji je preminuo prošle godine, a naslijeido ga je sin Michael, donio je ustav Sealanda, himnu i zastavu. Uslijedilo je punih tri godine mirnog života u tvrđavi kada je Nijemac Alexander G. Achenbach, tadašnji „premijer zemlje" pokušao državni udar, dok je predsjednik Bates s „prvom damom" bio na putovanju u Austriji. Kao taoca uzeo je mlađeg Batesa, ali je Nijemac s sealandskom putovnicom ipak svladan te je oligarh Sealanda za njega zatražio otkupninu od 75.000 njemačkih maraka.
To je prouzrokovalo do tada neviđen međunarodni incident jer su Vlade Njemačke, Austrije i Nizozemske zatražile od Britanaca da riješe kriznu situaciju, što se ovi nisu usudili poučeni odlukom suda od deset godina ranije. Njemačka je čak poslala svog diplomatskog predstavnika u morsku tvrđavu što je Bates iskoristio da ustvrdi kako je to zapravo praktički njemačko priznavanje Sealanda. Achenbach je s još nekoliko državljana Sealanda na koncu napustio utvrdu i formirao Vladu u egzilu.
Za kupovinu Sealanda zainteresirali su se i momci s Pirate Baya, misleći da bi u trenutnoj situaciji od tamo mogli bolje poslovati, međutim Batesovi su zatražili 750 milijuna eura. Navodno je kasnije pronađen kupac koji namjerava napraviti elitni casino, ali do prodaje ove nepriznate države još uvijek nije došlo.