Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

Ako već trebam umrijeti, nek' to bude na oceanu!

Kad sam u Komiži vidjela tu malu ženu - nekako mi se čini oko godišta 50+, premda je tim neobičnim pojavama i živahnim osobnostima godine teško uvtrditi - ni slutiti nisam mogla s kim imam posla.
Linda Crew-Gee Franulović rođena je Veloluška, od mame Marije Šurjan i oca Tonija Franulovića. S četiri je godine upala u neveru u obiteljskoj barčici do vrha napunjenoj žalom i kamenjem. Otac je vozio, dida i baba bacali kamenje u more i tako se nisu potopili, ali događaj se usjekao u Lindino pamćenje.
Možda se baš tu rodila njezina neutaživa želja za morskim avanturama...
Poslije diplome na Politologiji u Zagrebu, otišla je u Rim, pa 1987. u London s uobičajenom namjerom: ostati par mjeseci.
- Ali, zaljubila sam se u London, ne samo zbog njegove osebujnosti i kozmopolitizma, nego i zato što već 30 godina živim u jednom od najdražesnijih dijelova centra grada, na svom brodu "Užežena" na Regent's Canal u Little Venice.
Svi koji čuju da živim na brodu, u čudu se pitaju kako mogu tako živjeti! Međutim, svi koji me posjete na "Užeženoj" - a njih je mnogo - ne mogu se načuditi toj ljepoti!
Zadnjih sedam godina Linda Crew-Gee Franulović radi za američku kompaniju "Blackrock". To je, kaže, najveći "asset manager" na svijetu s uredima u 30 zemalja i 12.000 zaposlenih, s investicijama u vrijednosti od 4,7 trilijuna... a ja sam projekt menadžerica na Client Master Data Management... - govori Linda na meni nerazumljivom jeziku financijera.

'Rijetko tko jedri u Južnom oceanu, a još rjeđe na stogodišnjaku...'
S bivšim suprugom proputovala je, i propenjala, cijelu Europu.
- Ali, imala sam neodoljiv poriv bježati morem, to me 2006. godine odvelo do daleke Polinezije. Jedrila sam na "Gipsy Moth IV" na njezinu dugom putovanju oko svijeta, kad se taj biser britanske pomorske povijesti razbio na koraljima. Veliki, uzavreli Pacifik skoro me je odvukao u dubine i progutao, ali - nije me dovoljno uplašio!
Godinama je tražila mogućnost plovidbe Južnim oceanom, usput trenirala u svojoj jedrilici duž engleskih obala. Stekla je ceritifikat za "coastal skipera". Čekajući, pitala je samu sebe: Čega se bojiš? Odgovor je bio: Smrti.
Onda se pitala: Jesi li spremna umrijeti za svoj životni san? Odgovor je glasio: Jesam.
- Mislila sam, samo jednom živim i mogu samo jednom umrijeti. Ako se to ionako treba dogoditi, onda ima smisla umrijeti uživajući u onome što najviše volim.
Čula je da se tri stara nizozemska jedrenjaka spremaju jedriti oko svijeta. Rezervirala je mjesto na stogodišnjoj "Tecli".
- Rijetko tko jedri u Južnom oceanu, a još rjeđe na stogodišnjaku. Takvih je brodova malo, a još manje je kapetana koji bi se usudili ići tamo gdje su svoje živote završili mnogi ljudi i brodovi. S Google Eartha skinula sam zamišljenu rutu i nosila je u novčaniku, tamo gdje ljudi nose sliku žene, muža, djeteta. Gledala sam je opčinjena i mislila - hoću li stvarno tamo stići?
Na ocean je završila s 30 kila robe - to nije bio trenutak za minimalno pakiranje, kaže danas. Većina posade tvrdi da je na sebi sve to nosila - odjednom!
- Bilo mi je relativno toplo i bila sam suha, čak i kad je bilo jako hladno i vlažno, a neki su od mene posuđivali stvari i svejedno se smrzavali većinu vremena.
"Tecla" je građena 1915. u Nizozemskoj, u vlasništvu je oca, sina i kćeri koji su, s njezinim momkom, jedini članovi posade - ako se ne računa Linda i ostali koji su uplatili putovanje.
Duga je 25 metara LOW, 29 LOA, široka 6,6 metara, graff ketch s dva jarbola, a može nositi šest jedara. Sve je na njoj starinski i ručno, ručno su se podizala jedra, a motor se palio vrlo rijetko. Da, imali su GPS.
- Iz Aucklanda na Novom Zelandu isplovili smo 2. studenoga 2013. prema Južnom oceanu, potom Falklandima. Puta natrag više nije bilo.
Svakih pola sata su se, da se ne bi smrznuli, mijenjali na kormilu.
- Nemoguće mi je opisati snagu kojom sam držala to kormilo u oluji. Literarno, cijeli je život bio u mojim rukama. Nismo nosili pojaseve za spašavanje, niti smo se vezivali, jedino što smo za spas imali bile su naše ruke. Imali smo potpunu svijest o tome da onome tko upadne u more nema spasa.
Preko "Tecle", i Linde, prošle su oluje, magle, kiša, snijeg, i - do pedeset čvorova vjetra.
- Jedan je bočni val izbio moj krevet iz čvrstog okvira pa je poletio na drugu stranu - srećom sam ostala u njemu! Sljedeći val slomio je metalne ručice koje su držale "gangway" mostić, velikom se snagom nabio na kabinu. A kad smo počeli spuštati veliko jedro, jedan od konopa zapeo je ispod metalnih vrata teških 70 kila, pala su na palubu.
Nikud se nije moglo bježati ni skriti, mogli smo se samo nadati. A "Tecla", "Tecla" je u svemu tome, i kroz sve to, plovila poput sna. Uraganski vjetar nosio nas je i do 10 čvorova, a ja sam bila ushićena, ja sam u mnogim mračnim noćima kad se nije vidjelo ništa osim bijelog tepiha zapjenjena mora, nestajala u metafizičkim dubinama mitološkog mora i svoje vlastite duše, opijena i hranjena snagom prirode.
Drugoga prosinca barometar je počeo padati kao lud, strahovali su od onoga što ih čeka.
- Odjednom kapetan viče "Laaaand- Hoooo!". Kopno! Istrčali smo - nakon 4,5 tisuća milja taj se prizor nije smio propustiti! Kapetan je bio na kormilu, suspendirao je naše smjene i nije dozvolio da izlazimo. Nije slutilo na dobro. Pitala sam se - da li ijedno ljudsko biće sad treba biti tu, i u takvim uvjetima...
Pred zoru 3. prosinca prošli su pored Rta Horn. Popili su po čašu ruma, i tada je prvi put vidjela da je kormilo osigurano konopima. Uskoro su Horn i njegova dva svjetionika bili po krmi.
- Ako sam mislila de je ono prije bilo loše more, čekalo me veliko iznenađenje. Šibano vjetrom od 50-60 čvorova more je izgledalo kao poludjela voda. S olujnim jedarcem od 25 kvadrata, Drake prolaz smo preletjeli za 10 sati. Bila sam zahvalna "Tecli" zbog njezine izuzetne plovnosti kojom nas je sigurno nosila u svom koritu kroz ovo magično putovanje...
Linda Crew-Lee Franulović postala je članica IACU- prestižnog RT Horn kluba. Po staroj pomorskoj tradiciji oni koji prođu Horn imaju pravo staviti lakat, pa i nogu na stol u službenim funkcijama, ne moraju ustati kad svira himna i mogu piti sjedeći za stolom kad se pije zdravica.
- Ono što mi je ipak bilo najdraže je da oni koji prođu Horn imaju naušnicu u onom uhu s koje su ga strane prošli. Baba mi je darovala jednog morića, ali ja sam ga izgubila i sad tražim sličnog po hrvatskim antikvarijatima... Kao što po Korčuli tražim barku moga nadide Frane, koju smo davno prodali.
Kad je morala birati između zaposlenja i odlaska na more, Linda Franulović izabrala je more:
- Moji poslodavci dobro poznaju moju ljubav prema moru i znaju, da me nisu pustili, ja bih napustila posao. Kad sam predala zahtjev za tromjesečnim odsustvom zbog Južnog oceana, moja je šefica rekla da je to bio najbolji e-mail koji je u životu dobila i da ne može a da mi ne pomogne u ostvarenju moga životnog sna.
Moj je san postao i njezin. Među nama se stvorila duboka ljudska veza koja prelazi granice poslovnosti. Kad ih pitam za te dopuste, ja to radim svom svojom dušom i strašću, što je u financijskim krugovima dosta neobično i osebujno. Oni to cijene, zadivljeni su i žele mi pomoći. Jako cijenim moje šefove, a oni vjeruju u mene. Ono što ja radim (project management in Master Data Management) vrlo je specifično i jako se traži, a ja imam puno iskustva i kad radim, dajem sve od sebe.
Moj poslodavac zna da se može u mene pouzdati i da ću napraviti dobar posao. Takav rad i njegovi rezultati dobro se plaćaju, pa ja onda dio novca mijenjam za slobodno vrijeme...
A što planiram, što planiram... napustiti posao, posvetiti se jedrenju na našim tradicijskim lađama, raditi na dokumentiranju brodova i mjesta važnih za našu nautičku tradiciju...
Brodogradnji, pa ću ići na Murter - možda ostanem kao pripravnik u škveru, ako me uzmu.