Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

29.01.2011. Zašto Marina Veruda plaća najskuplju koncesiju?

Tehnomontova Marina Veruda u Puli već tri godine ima najskuplju koncesiju u državi iako prave razloge za to nije uspjela saznati do danas. Upoznat s tom činjenicom, pulski gradonačelnik i saborski zastupnik Boris Miletić na posljednjem je aktualnom satu u Saboru upitao premijerku Jadranku Kosor može li poduzeti nešto da bi to poduzeće, koje zapošljava 600 radnika, bilo u ravnopravnom položaju spram ostalih marina u Hrvatskoj, a ona mu obećala izvidjeti situaciju i izvijestiti ga o tome.
Da bi se bolje razumjela cijela problematika direktor Tehnomontove marine Sean Lisjak vratio se natrag u povijest.
- Marina Veruda postoji od 1977. godine, iako u nešto drugačijem obliku nego danas. Dana je na upravljanje i korištenje Tehnomontu radi izgradnje nautičke luke, što je i bilo predviđeno prostornim planovima. Ugovorom o privremenom korištenju, što bi bio danas koncesijski ugovor, taj je prostor dan Tehnomontu na 30 godina, točnije do 31. prosinca 2007. Uslijedio je period u kojem je Tehnomont kupovao okolna zemljišta zbog izgradnje infrastrukture i objekata koji i danas postoje. Izgrađivali su se molovi te je marina rasla u mjeri u kojoj su to dozvoljavala financijska sredstva, priča direktor Lisjak.

Stvaranjem nove države donesen je i novi Zakon o pomorskom dobru kojim su definirane njegove granice. Tijekom 1999. Tehnomont marina Veruda sklopila je ugovor o koncesiji s Vladom RH, konkretno s Ministarstvom mora. U tom ugovoru cijena koncesije po četvornom metru zauzete površine iznosila je 0,7 kuna po kvadratu, što je bio fiksni dio, te još dva posto od ukupnih prihoda u poslovnoj godini kao varijabilni dio.
- U 1999. ponovno su utvrđene granice pomorskog dobra i tada je prostor na području marine obuhvatio znatno šire granice nego što je to bilo 1977. Međutim, marini je tim granicama oduzeto ono što je Tehnomont u međuvremenu kupio i na čemu je gradio, jer je po sili zakona to postalo pomorsko dobro. Pitanje naknade za izgubljenu imovinu nikada nismo razriješili, niti smo dobili obeštećenje za ulaganja. Apsolutno ne osporavamo zakon u smislu stjecanja vlasništva na pomorskom dobru, ali marinu treba obeštetiti. Osim toga, dogodilo se da je tim ugovorom iz 1999. koncesija produžena za osam godina, dakle do 2007., koliko je vrijedila koncesija iz 1977., što također smatramo nekorektnim budući da su nam povećali granice pomorskog dobra i nisu nam priznali ulaganja u izgrađene objekte koje nismo uspjeli amortizirati, kaže nadalje Lisjak.

Dvije godine prije nego što je istjecala koncesija Tehnomont je započeo intenzivne progovore o njenom produžavanju da bi mogao realizirati planirani program, ulagati dalje i proširivati kapacitete.

- U listopadu 2007. dobili smo od Ministarstva mora novi rok za koncesiju do 2037. Dakle, uvažili su novih 30 godina i to na temelju studije opravdanosti svih ulaganja koju smo im dostavili. Međutim, s tim u paketu stigle su nam i nove cijene koncesije - fiksni dio je s 0,7 kuna narastao na 10 kuna po četvornom metru, a varijabilni s dva na četiri posto. I otud računica da su nam fiksni dio koncesijske naknade uvećali za 1.429 posto, što je 14,28 puta veća naknada, a promjenjivi dio je udvostručen, odnosno povećan sto posto. To znači da kroz fiksni dio od 10 kuna po kvadratu za ukupno 180 tisuća kvadrata godišnje plaćamo 1,8 milijuna kuna, a varijabilni nam se kreće oko milijun kuna, tako da godišnje uplatimo i do tri milijuna kuna na ime koncesije, veli Lisjak.

Umjesto odgovora - inspekcijski nadzor
Ugovor je, kaže, ipak potpisan početkom 2008. uz odluku da se nastavi pravna bitka.

- Tražili smo, i tada i kasnije, obrazloženje za takvo povećanje, pokušavali dopisima dokazivati i argumentirati da nam smanje koncesiju te da je to udar na našu likvidnost i poslovanje, ali odgovor nikad nismo dobili ni od Državnog odvjetništva, a ni od ni od dvaju ministarstva - mora i financija. Međutim, poslane su nam razne inspekcije i nadzori. To je trajalo sve do lani kada nam je financijska policija došla u siječnju i ostala devet mjeseci. Tada smo shvatili da nemamo više ni snage ni mogućnosti, a očito ni lobiste koji bi se zauzeli za nas. Stoga smo odlučili obratiti se gradonačelniku Miletiću i neizmjerno smo mu zahvalni za njegovu intervenciju u Saboru. Nadamo se da će biti vidljivih rezultata, kaže direktor Lisjak.

Usporedbe radi, kao član Vijeća udruga marina, navodi da je potražio i nigdje nije našao neku drugu marinu na Jadranu koja ima takve uvjete i takve cijene koncesije.

- Dapače, ostali smo dodatno iznenađeni činjenicom da su pojedine marine koje su također 2007. godine tražile produženje koncesije dobile nove koncesije po starim uvjetima ili tek neznatno korigirane u smislu da plaćaju pet kuna po kvadratu i tri posto prihoda, što je još uvijek daleko manje nego što je nama nametnuto. Doista želimo znati zašto smo jedini na takav način kažnjeni. U nekoliko navrata odgovorili su nam da je to "možda i nekorektno, ali nije protuzakonito". Pritom su se pozivali na nekakvu uredbu koja to dopušta, ali ona nije nigdje drugdje primijenjena, zaključuje Lisjak.

Država je trebala riješiti imovinskopravne odnose
Kada su 1999. godine proširene granice pomorskog dobra obuhvaćeni su objekti koje su gradili Tehnomontova marina i ostali poslovni subjekti kao što su Brodokomerc, Ina, Puljanka...
- Država nas tereti da smo pravne odnose trebali riješiti s njima, što jednostavno nije točno. Država je trebala izvlastiti taj prostor i osloboditi ga od osoba i stvari te ga tek tada dati nama na upravljanje, što je ona propustila učiniti. S obzirom na to da država nije izvršila izvlaštenje, oni nisu napustili te objekte i sada ih svojataju. Nas se tereti da nismo to riješili, što je, jednostavno rečeno, prebacivanje odgovornosti jer država, koja je morala, nije to učinila kada je bilo vrijeme, kaže Lisjak. Dodaje da je pomorsko dobro s prijašnje granice, koju čini današnja cesta, prošireno i na šumski dio gdje se nalaze parcele privatnih osoba. Te su osobe, kaže Lisjak, tužile marinu misleći da im je ona oduzela parcele, iako su trebali tužiti državu koja ih je trebala obeštetiti za iznos zemljišta.
- Privatne osobe sada i tuže državu. Mi smo ih u međuvremenu bili spremni obeštetiti te privatne osobe, ali da nam se shodno tome umanji iznos koncesijske naknade. Odgovor iz ministarstva je bio vrlo kratak i glasio da se sredstva iz državnog proračuna ne mogu kompenzirati. Tužbe su i dalje aktualne, problem nije riješen i tako prolaze godine, kaže na kraju Lisjak.
Plaća li Tehnomontova marina najskuplju koncesiju u državi? Zašto je upravo za tu pulsku marinu određena koncesija od 10 kuna po četvornom metru zauzete površine i četiri posto od godišnjeg prihoda? Koliku koncesijsku naknadu plaćaju marine u sustavu ACI-ja, primjerice ona u Puli?
Koliko iznosi najskuplja koncesijska naknada u Hrvatskoj i za koju marinu, ako izuzmemo Marinu Veruda? Nije li država trebala izvlastiti firme koje su gradile na pomorskom nakon što je utvrđena njegova granica, a prije no što je Tehnomontu dala marinu u koncesiju? Zašto Tehnomont nikada nije obeštećen za ulaganja koja je izvršio na pomorskom dobru?
Sve su to pitanja koja smo u četvrtak uputili Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, no u uredu glasnogovornice nam je rečeno da tek tijekom današnjeg dana možemo očekivati odgovor.

Izvor: www.glasistre.hr

ARHIVA