Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

09.02.2011. Operacija «Kapela» uspjela!

Nedjelja, pola devet ujutro. U marini u Bibinju valovi zibaju krme usidrenih barčica, vjetrić ustrajno kucka okovanim konopima o jarbole jedrilica. Dočekuje nas Vinko Šimunić Bubanj, mitska figura zadarskog ronjenja, jedna od najupućenijih i najosebujnijih ličnosti hrvatskog ronjenja, čovjek koji je osnovao prvi zadarski ronilački klub i u njemu odgojio i ronjenju naučio stotine ronilaca. Zajedno s Bubnjem tu su i članovi ronilačkog kluba «Sveti Roko» iz Bibinja, novog kluba osnovanog u travnju prošle godine, Đani Iglić, Mate Pavić, Ive Šoša, Željko Dundov, Elvis Kurić i Sandro Alinčić, prekaljeni instruktori ronjenja, ljudi koji bi se bez ronjenja, nema sumnje, osjećali poput žabe bez plivaćih kožica.
Za vrijeme rata Bubanj je imao čin bojnika, bio je zapovjednik bojne na Velebitu i kad je postalo kritično oko pontonskog mosta na Maslenici, Bubanj je preuzeo zapovjedništvo nad Operativnom ronilačkom grupom, što je značilo cjelonoćna ronjenja pod granatama, s glavom u torbi. Za vrijeme njegova zapovijedanja mostom se uredno prometovalo, nikad nije bilo prekida dužeg od dva, tri sata i sve je prošlo uz neznatne žrtve - četiri, pet ranjenih vojnika i civila. Iako ga i danas prati slava velikog ratnika, s hrpom odlikovanja i počasti, Bubanj najvećim uspjehom smatra upravo to što u tim teškim danima ratnog kaosa nikad nije izgubio svoje ljude i suborce. Zbog toga su oni i danas uz njega. Većina članova ronilačkog kluba «Sveti Roko» ratovala je uz Bubnja, mnogi su bili ranjeni, nagledali su se ti ljudi svačega.
Danas, nakon svega, mir su pronašli u ronjenju, među koraljnim polipima, tamnocrvenim algama i narančastim spužvama. Kad se Bubanj, nema dugo tome, zavjetovao da će u čast Sv. Nikole podići podmorsku kapelu kako bi se odužio moru što ga je čuvalo kroz sve ove godine, a nakupilo ih se pod vodom okruglo 44 - svi su oni bez razmišljanja ponudili pomoć i dali mu podršku. Znali su da je Vinko Šimunić Bubanj iskusio neposrednu blizinu smrti u morskoj dubini i u ratu i u miru, da je izvlačio utopljenike i automobile, da je mogao glavu izgubiti u nebrojenim spasilačkim akcijama i da je postavljanjem podvodne kapelice moru htio vratiti neke stare dugove. Kakvi bi to prijatelji bili kad mu ne bi uskočili u pomoć.
Odvezujemo cimu i krećemo. Članovi kluba razgovaraju o poslu koji ih čeka, vojnički kratko, bez puno mudrovanja. Puni su htijenja i volje, pomalo i nestrpljivi, vidi se da jedva čekaju da operacija «Kapela» započne, da dovrše posao na koji će zauvijek biti ponosni. Vjetar je prestao, površina mora je glatka pa naš brod klizi blago, u pravoj liniji. Ubrzo stižemo do otočića Tovarnjak, sjeveroistočno od Ždrelca. Ondje nas, na dubini od nekoliko metara, dočekuje betonska kapelica koju je tu Bubanj doteglio prije nekoliko dana.
«Gradio sam je jedno misec i po dana, polako gori u betonari», govori Bubanj, «osmislio sam elemente i poslije sve u kompletu spajao». Krov je od betona, kapelica ima raspelo na vrhu dimenzije 2x40 cm, u unutrašnjosti je mesingano raspelo dimenzije 70x40 cm, a u otvoru vrata nalazi se jedan manji križ. Ime «Sveti Nikola» Bubanj je na kapelici složio od kamenih oblutaka. Kad je posao bio gotov, valjalo je auto dizalicom podići kapelicu tešku šest tona i spustiti je u marini u Bibinju. Zatim su je u marini dizali padobranima na površinu i teglili do Ždrelca. «Zbog jakog juga nismo mogli proći», objašnjava Bubanj, «onda je most bio zatvoren pa nismo opet mogli, zato ćemo je sad podići i vući do pozicije».
Bubanj izdaje kratke zapovijedi, ronioci skaču, padobranima vezuju kapelicu i podižu je s dna. Radi se polako i strpljivo, bez nervoze. Odjednom, približava nam se drvena koča. Radi se o brodu Mladena Jurina, Vinkovog zeta. Gliser na kojem se nalazimo ne može tegliti šest tona betona pa je zato Mladenova koćarica tu da pomogne. Ronioci vezuju padobrane za konope i kočarica počinje tegljenje. Podignuta s tla, kapelica kreće na putovanje, dok pokraj nje u dubini promiču ribe, kao odrazi oblaka površinom vode. «Operacija Kapela je počela», viče Đani Iglić radosno.
Odmakli smo od Ždrelca, pojačava vjetar, pa se ljuljajući približavamo našem cilju. Veliki galeb, taman i star, nadlijeće nas galopirajući nebom kao staro kljuse koje je dugo vuklo kola. Nakon pola sata plovidbe stižemo do otočića Karantuna, krasnog ronilačkog lokaliteta, punog ljubičastih i plavih gorgonija, obraslih terasa, špilja i zaboravljenih parangala i vrša. Karantun je i malena biljna oaza prepuna škrapa i vegetacije koja se sastoji od tipičnih biljaka slanih staništa: djeteline, trave, pastirskih iglica, žutih glavočika i salikornije koja raste na zaslanjenom tlu. Vinko Šimunić je odavno očaran ovim otokom i ovdje je odlučio postaviti svoju podvodnu kapelicu.
Počinje tvrdi rad, nema čekanja. Treba smisliti kako s minimalnom opremom šest tona betona spustiti na 26 metara dubine. Na brodu je velika koncentracija koncentracije. Mladen Jurin odvezuje kapelicu od svoje koče, privezuje je na naš gliser i odlazi dalje za svojim poslom, u ribarenje oko Pašmana. Ronioci navlače odijela, maske, peraje i skaču u hladno more. Zimske temperature traže veliku volju i izdržljivost. Morske struje su jake i ronioci dobro znaju da ih u podmorju čeka težak posao. Ante Uglešić uzima podvodni fotoaparat i nestaje zajedno s njim u dubini. Svi ronioci su odreda u zimskim odijelima osim, dakako Bubnja koji po običaju, u more skače u kratkim hlačama i laganom ljetnom odijelu. Iako posjeduje podosta odijela, i danas je tvrdoglav kao mladić pa najčešće roni polugol, obuče dvije majice bez rukava, dva para gaća i to mu je odijelo. Ne želi upotrebljavati tehniku, ima prastaru opremu i masku staru trideset godina, ali u ronjenju mu i danas nema premca. Čovjek naprosto trpi hladnoću, stari je to podvodni diverzant.
Dok ronioci dolje u modrini rade, na palubi s preostalom posadom pripovijedamo o najuzbudljivijim ronilačkim lokacijama našeg akvatorija. Saznajemo da su to Kornati, donja strana Dugog Otoka, Masleničko ždrilo koje nije toliko bistro i lijepo ali dolje u dubini kod mosta čuva potopljeni ruski brod, zatim Garmenjak koji je zanimljiv i s jugoistočne i sa zapadne strane, kao i Lopata. Kod Žuta je također sve puno čudesa, dupina, ugora, zubaca i gofova, krasne se snimke ondje daju napraviti. Jedino što ronioce zna užasnuti je kad pri povratku na neki lokalitet naiđu na pustoš koju je ondje iza sebe ostavio ludar.
Sat vremena kasnije, posao je gotov. Bubanj, Đani Iglić, Mate Pavić, Sandro Šprce Alinčić i Željko Dundov iscrpljeni izranjaju na površinu. Ive Šoša, Ante Uglešić i Elvis Kurić izronili su malo prije njih. Ljudi drhte od studeni, skidaju mokra odijela i polako dolaze sebi. Vrući čaj u tome jako pomaže. Svi su vidno umorni ali sretni.
Kasnije, pri povratku u marinu u Bibinjama, Vinko Šimunić priča zašto je odabrao Karantun za mjesto na kojem će postaviti svoju podvodnu kapelicu. «Tu ronim cili život», kaže Bubanj, «tu su bili i antički brodolomi, bilo je brodoloma i u novije doba, plivarice i koče su se topile, ljudi bi više noći bez spavanja lovili, zaspali bi i pogodili u kraj. U drugu ruke, otočić je tu na prolazu, na desnu stranu imamo zadarski arhipelag, na livo je Pašman, Sit, Biograd, ispred nas je Iž, Rava, Dugi Otok, Park prirode Telašćica, a na livu stranu nam je nacionalni park Kornati, Velika Proversa i izlaz prema Italiji. Mislim da je na simboličan način pogođeno pravo misto».
Na rastanku, Bubanj kaže da je na ronilačkim izletima često svjedočio zarukama mladih ispod površine. «Eto, sad imaju na Karantunu i maleni oltar pa zaruke mogu i tamo obaviti. Imat će lipu uspomenu».
«Vinko, oćeš ti vinčavat u ovoj crkvi ili će don Jebo doći?», nije odolio Đani da ne bocne prijatelja.
Ništa ljepše od zdrave prijateljske zajebancije nakon teškog posla, ispod ili iznad površine, svejedno. Zaslužili su momci malo oduška nakon što je sve sretno prošlo, nakon što je operacija uspjela, a kapelica ostala dolje u modrini, da sutra nekom morskom biću, ugoru ili grdobini postane dom, a Vinku omogući da ispuni svoj stari zavjet.