Adriaticsailor | Vijesti iz nautike | nautika | Hrvatska | Jadran | jedrilice | jadranska obala

02.05.2010. Eko-hrana u turizmu

Hrvatska bi mogla postati prepoznatljiva kao ekološka oaza s golemom površinom nezagađenog zemljišta koje se, međutim, još nedovoljno koristi za ekološku proizvodnju hrane
Europi ne možemo konkurirati količinama hrane, ali možemo njezinom raznovrsnošću, autohtonim proizvodima i specifičnim jelima, naravno uz uvjet da se u proizvodnju i ponudu hrane uvede red, što smo kao turistička država odavno trebali napraviti. Nismo sigurni ni je li proizvođači hrane, ali i turizam u cjelini, prepoznaju priliku koja im se pruža u mogućnostima ekološke proizvodnje.
Hrvatska ima nezagađeno tlo, glavni uvjet ekološke poljoprivrede, svjetskog i europskog trenda. Skupina znanstvenika porečkog Instituta za poljoprivredu i turizam istaknula je tijekom nedavnog Kongresa ruralnog turizma da bi Hrvatska mogla postati prepoznatljiva kao ekološka oaza s golemom površinom nezagađenog zemljišta koje se, međutim, nedovoljno koristi za ekološku proizvodnju hrane.
Iako gosti sve više paze na to što jedu i ponuđenoj hrani pristupaju sve zahtjevnije, pa su specijaliteti od ekološki proizvedenih namirnica postali atrakcija i prigoda za dobru zaradu, ovdje to još nije dovoljno prepoznato. Čak i u Istri, najrazvijenijoj turističkoj regiji, s najviše registriranih agroturističkih gospodarstava. Umjesto, dakle, da se gostima ponude vrhunski proizvodi uzgojeni na obližnjim terenima, pogotovo jer su gosti to spremni skuplje platiti, prodaje im se konfekcija iz trgovina. I u agroturističkim gospodarstvima, a pogotovo u hotelima. Istraživanje je, naime, pokazalo da ni istarski hotelijeri, ni trgovci niti distributeri ne pokazuju interes za ekološkim proizvodima.
S druge strane, anketa spomenutog Instituta, napravljena na uzorku od 1300 ljudi, uglavnom stranih gostiju, pokazala je da je njih 77 posto spremno platiti višu cijenu hrane ako je riječ o ekološkom proizvodu. Ljudi bi takav proizvod većinom platili do 20 posto više u odnosu na hranu proizvedenu na konvencionalan način. Samo bi rijetki platili više od tih dvadesetak posto.
Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj egzistiraju 632 proizvođača ekoloških proizvoda. Rade se na malim površinama, uglavnom do pet hektara, proizvodnja im je bitno skuplja od konvencionalne, a distribucija loša i neučinkovita.
U Hrvatskoj, što je pokazatelj naše neorganiziranosti na svim razinama, ekološka poljoprivreda i turizam uopće nisu povezani. S druge strane, s obzirom na navedenu čistoću tla, svako hrvatsko seljačko turističko gospodarstvo moglo bi lako dobiti prefiks >eko<. Uz, naravno, nekoliko važnih uvjeta: da se posluje po načelima ekološke poljoprivredne proizvodnje i da se istodobno dodatno obogaćuju turističke usluge.
Prema definiciji, ekoagroturizam predstavlja stav, etiku i filozofiju razmišljanja o zdravijem načinu prehrane i življenja, vodeći pritom strogo računa o očuvanju okoliša. U sadašnjem se masovnom sustavu proizvodnje hrane koriste goleme količine kemijskih sredstava, vrlo često i na nesavjestan način, samo da bi se povećali prinosi i smanjili troškovi proizvodnje. Povećan rizik onečišćenja okoliša, ali i štetnost takvih proizvoda, zadnje je o čemu se razmišlja.
Najveći potencijal ekološke proizvodnje leži u povrću. U nas se masovno proizvodi oko 40 vrsta povrća, iako postoji mogućnost za eko-uzgoj 80 vrsta.
Osim prodaje u agroturističkim odnosno seljačkim turističkim gospodarstvima, ekološki proizvedeno i certificirano povrće moglo bi se prodavati i u restoranima, hotelima, čak i uz prometnice.
U razvijenijim europskim državama prosječan indeks rasta potreba za ekološkom hranom iznosi od 20 do 25 posto godišnje, što dovodi do toga da će, na svjetskoj razini, udjel prometa te zdravstveno ispravne i certificirane hrane uskoro biti oko pet posto, a to opet znači postizanje godišnjeg prometa od 100 milijardi dolara.
Hrvatska, istina, napreduje, ali sporo. Prije točno deset godina, 2000., imali smo tek nekoliko hektara površina u ekološkom sustavu gospodarenja. Osam godina kasnije, dakle prema istraživanju iz 2008., postoji 12.000 hektara, najviše na Kvarneru - 6000, te u Istri 4000.